Imam sestričnu koja je rodila prije 20-tak dana i to je, nakon skoro 30 godina, prva beba u obitelji. Do udaje smo živjele u istoj kući i prilično smo vezane jer smo obje jedinice. Uz to, moji roditelji su je, kao bebu, vozili u jaslice, kasnije ju je čuvala moja baka, jer su njeni roditelji radili, dvokratno, u smjenama i zahvalni su nam što je dijete bilo zbrinuto.
Ja sam u braku, još nemamo djece, starija sam od nje 7 godina.
Ona od udaje živi u blizini, nekih 500m udaljenosti od naše kuće, ali nitko od nas nije nikada bio kod nje. Kad se udavala (dulje vrijeme je živjela kod sadašnjeg supruga), poklon smo joj predali kada je bila kod mame, nismo sudjelovali u pripremama za vjenčanje (vjenčanje je bilo srednje, cca 50 ljudi), iako mi je pričala tko joj je sve dolazio s poklonima i kako su se družili. Bilo mi je malo krivo, ali kako ona nije tip formaliste, a nisam niti ja, nisam htjela od toga raditi dramu.
Od kad je rodila, skoro svaki dan se čujemo poruka,a dobivam slike bebe i u toku sam sa svime. Međutim, imam osjećaj kao da ne želi da joj se dolazi u kuću. U toj kući još žive roditelji njenog suruga i brat s obitelji (svatko u svome stanu i, po njenoj priči, imaju svi korektne odnose, nitko se nikome ne miješa). Jasno mi je da mi nije mjesto kod nje na dan dolaska iz bolnice, niti drugi dan, ali sam očekivala da će me zvati da, barem u prolazu, vidim bebu nakon nekoliko dana. Svjesna sam da je dolazak bebe velika promjena u životu, da svima treba prilagodba, i ne pada mi napamet da bi došla k njoj i zasjela sat ili dva. Ja svakodnevno prolazim uz njenu kuću, i doslovno bih htjela vidjeti bebu na 5 minuta, tim više što znam da joj obitelj od supruga dolazi svakodnevno. Pravu posjetu sa suprugom i odnošenjem poklona planiram tek kada beba prijeđe mjesec dana, u dogovoru s njom. Napisala mi je da ju je njena baka pitala kada može doći vidjeti bebu i da joj je odgovorila neka još pričeka, i da joj je već sada muka od toga (ona je dosta ogorčena na tu baku zbog nekih stvari, opravdano, ali baki je to prvo praunuče, žena ima 87 godina).
Čak razmišljam o tome da niti ne idemo k njoj, nego kada krene s bebom van i došeta do mame, da joj tamo predam poklon.
Kako se vama, neutralnima, čini ovakva situacija?