Pozdrav drage žene... Htjela sam vas sve pitati je li vam se ikada dogodilo da vam se desila jedna negativna stvar u životu i onda se odmah zaredale druge? Kako se držite u takvim situacijama? Evo konkretno, dala sam otkaz na jednom poslu jer nisam više mogla trpiti loše stvari koje su radili moji nadređeni, a sve da bi sebe osobno promovirali dok za njih radi x ljudi. Svašta su si dozvoljavali, od preloše komunikacije, umišljenosti, držanja da su oni ne znam ni ja što, omalovažavanja da bi na kraju došlo do situacije gdje mi je netko postavio neki ultimatum i tu sam rekla da je sada stvarno gotovo i otišla. I ne žalim baš za time jer ne mogu raditi s takvim ljudima. Znam da sam vrijedna osoba i da sam radila i više nego što se tražilo, i jednostavno takva okolina nije dobra za mene. Prije toga sam imala velikih problema u obitelji, koje još nismo riješili. Razgovarala sam sa najboljom prijateljicom i podržava me u mojoj odluci zbog posla i u onome što se dogodilo unutar obitelji. Iako znam da je bolje da sam otišla umjesto da sam stalno stvarala sebi neku negativnu energiju, ja sam zapravo vrlo razočarana i tužna po stoti put ljudima. Desi se da ulažem u sebe, rad, maksimalno se trudim i onda se sada moralo desiti ovo. Često mi se desilo da bih se razočarala u ljudima za koje sam mislila da su "prijatelji". Na poslu je bilo ljudi, mogu baš onako izdvojiti dvije osobe koje su mi bile jako jako dobre da bi mi na kraju nekako okrenule leđa iako bili protiv tih stvari naših nadređenih i iako su svjesni da to ponašanje nije i dalje prihvatljivo. Od tada me nisu uopće nazvali da pitaju kako sam ili kažu daj drži se. Osjećam se vrlo prazno i tužno. Kada mi se netko svidi kao osoba, trudim se i pokažem tim osobama da su mi drage i da ću stati iza njih, no evo oni nisu. Nikada ne očekujem od prijatelja ono što ne bih sama za njih učinila. I evo, onda još da dodam šlag na tortu, kako sam sva nekako tužna htjela sam popričati sa dečkom (ne o mojoj situaciji) nego o nekim drugim jednostavnim stvarima, kako je proveo dan, što radi... Nešto što me neće podsjećati na ovo sve. I lijepo mi je odgovorio na to kako on uživa, odmara, pitao me što ja radim i bocnuo o poslu (što po meni nije bilo potrebno, no prešutila sam) i onda kada sam mu rekla iskreno da zapravo sada plačem i da se osjećam jako loše i da ga onda neću gnjaviti kada već uživa, tada me na neki način ignorirao. Nije me uopće ni pitao zašto, što se dogodilo već ok, kako hoćeš i laku noć. Ne znam što bih više rekla. Osjećam se baš jadno, neispunjeno, kao da sam Pale sam na svijetu... Nemam sada niti volje ni za dečka niti vidjeti se s njim (a trebali bi se vidjeti večeras) jer znam da ću biti neraspoložena zbog njegove sinoćnje reakcije. A htjela sam samo da mi kaže ne brini, bit će sve u redu i pričat ćemo sutra, bit će ti lakše... Jednostavno, ništa mi ne ide. Ne vidim baš sada puno toga što me veseli. Tužna sam. Evo, ako imate poneki savjet ili sličnu priču, bila bih vam vrlo zahvalna.