Pozdrav dame.
Idem na fakultet i zavrsila sam prvu godinu, zivim sama a roditelji su otisli u Njemacku.
Ja vise ne mogu, previse se stresiram, nisam zadovoljna zivotom, imam toliko problema s jednim predmetom kojeg sam ucila milijun puta ali ga nikako ne mogu proc kao i 80 posto prve godine. Naporno mi je, sama zivim i ne mogu vise, izludi me ova samoca, a jos gore izlude me i moji kad dodu. Ne vidimo se po tri mjeseca i cim dodu napadaju me za svaku sitnicu, nisam sigurna zelim li na fakultet jos uvijek jer mi je uzasno ogroman pritisak i stvarno se nekad bojim da cu otic psihicki..
Ako uopce spomenem odustajanje od fakulteta to ce biti sramota za obitelj i nesto sto ce mi prikovat na leda do kraja zivota.. A da ne spominjem svog oca koji je VRLO ostar i tvrdoglav covjek. A jos gore od svega što je mama par puta kroz šalu rekla ako se ikad išta desi sa fakultetom mene vode u Njemačku(što ja ne želim)..
Gore od svega je sto nemam nikoga ni ovdje, svi frendovi otisli u gradove udaljene po sat vremena I vidamo se jedanput mjesečno ako i toliko.
Imam jedino decka s kojim sam pet godina, on je jedina osoba s kojom provodim vrijeme a kako ne mogu vise podnijet biti sama zelim se preseliti s njim ili da on dode kod mene, no tu je opet problem roditelja. Iako se cini rano da se doseli, ja jednostavno ne mogu vise sama biti u praznoj kuci..
Oprostite na gramatickim greskama pokusavala sam sve na brzinu.
Hvala