Drage zene imam 18 godina. Živim sa roditeljima i oduvijek sam imala dobar odnos s njima. Pogotovo sa svojom mamom. Jedinica sam, a ona mi je nekako preuzela ulogu mame, sestre i najbolje prijatelijice. Među nama nema tajni. Ali opet sa svojim tatom nemam onoliko dobar odnos kao što bi htjela. Prvo sam mislila da su te nesuglasice između nas samo produkt mojeg puberteta, ali više nemam 12 godina, a naš odnos kao da se pogoršava. Svaki dan se svađamo. Ali i moja mama ne prolazi dobro. Ne kažem da je loš tata ili muž. Nikad nije digao ruku na moju mamu. On je umirovljenik i shvaćam da je vojno lice i prošao je puno što je veliki razlog zbog njegovih ispada, ali dali je normalno da se čovjek svaki dan dere na ženu i djete. Dere se na nas kada nešto razbijemo, kako moja mama slaže posuđe, kada moja mama nešto pospremi a on to nije vidio...ni ja ne prolazim bolje. Ali znam da ima pik na mene jer svaki put započne svađu tako da mene spomene i nabroji moje "nesposobnosti". To je počelo utjecati na mene. Ne mogu ga više ni gledati, a da mi ne digne živce. Između mene i njega nema normalne konverzacije bez deranja. A i kad ima, imam osjećaj kao da me ne sluša i kad mu kažem opet me poćne napadati da sam nesposobna. Ja znam da kada bih imala neki problem i da mu kazem on bi mi pomogao i znam da me voli, ali meni je teško s njim progovoriti o mojim problemima. Počelo mi je teško s njim pričati o bilo čemu. Izbjegavam ga što više mogu. Ne znam kako da popravim odnos između nas.