drage cure i žene!

došla sam k vama jer sam sva jadna i najradije bi vikala i plakala, a ne mogu! trebala sam ići danas van ali nsiam otišla zbog mame. sutra je misa za tatinu 3.godišnjicu, a ja sam htjela dans ići s prijatlejicama koje dugo nisam vidjela na kratki izlazak, i nisam otišla, i ljuta sam i luda i jadna na sve! nisam ljuta jer nisam otišla u izlazak, ljuta sam jer nas je tata ostavio i jer je mama sama, sestra je otišlia živjeti dečku i ja sam joj jedina s bakom ostala... i nemam srca ostaviti je, ali ne mogu više to ni podnijeti, taj osjećaj krivnje da uživam u životu a znam da je ona sama doma i tužna. ljuta sam na tatu što je umro dobrano prije reda, i na sve susjede - očeve mojih vršnjaka koji su propalice i pijanice i kriminalci, a živi su i zdravi, dok je moj tata bio najbolji i najpošteniji čovjek a nema ga. trebali bi oboje doma sjediti zajedno i tjerati me da idem negdje, a ne samo mama koja me gleda s tugom u očima, moleći u sebi da ostanem s njom...

ne znam da li mogu podnijeti taj teret i osloboditi se te krivnje, kad znam da je preda mnom tek život, a ona jadna jedino zadovoljstvo pronalazi još u meni i mojim uspjesima...i teško mi je boriti se jer me to strašno žalosti. imam 20 godina i samo želim živjeti :(