Kaže meni Petra, mlađahna vlasnica portala: ne možeš prestati pisati dok ne budeš sretna Zavodnica. „Ali ja već jesam sretna Zavodnica!“ uzvratim.
Petrina poruka značila bi u neku ruku da je život destinacija, neki konačni cilj koji trebamo dostići. A ja doista mislim da poanta nije u destinaciji. Poanta je u putovanju, destinacija je samo posljedica. Kao što je i smrt posljedica života. Ili Petra samo hoće i dalje imati što čitati uz kavu utorkom ujutro.
No dobro, hajde, nakuckat ću još jednu, iako mi doista sve teže pada i sve teže ide pisanje...
Dubravki sam konačno otišla nakon mjesec dana gladovanja. Koje je urodilo „plodom“ jednog jedinog sirotog izgubljenog kilograma. Genijalno. Jedan, ali vrijedan. Nije me špotala.
Tri tjedna koja su slijedila shiatsu i dalje nisam napisala niti riječ. Brala sam plodove spisateljski i mentalno aktivnog ljeta. Što je u redu jer jesen je naporna na drugi način – poslovno. Toliko naporna da za ništa drugo nisam imala (još uvijek nemam) vremena.
Osim poslom, u posljednje sam vrijeme zaokupljena samo jednom stvari – kesten pireom ;D. Ona kilica od prije tri tjedna nadoknađena je – pa sad opet sve ispočetka.
Udvarači su, u skladu s mojim okupacijama, nestali s vidika. Ivan mi i dalje duguje lovu i kao da mu uopće nije neugodno. Meni bi bilo. But then again, ja sam odgajana kao dječak. Ma što dječak, samuraj.
Baš sam o tome nedavno s prijateljicom, nazovimo je Nina – pričala o tome kako si tek sada, u srednjim godinama, polako dozvoljavam biti Žena. Kao curica živjela sam okružena dečkima i djecom starijom od sebe. Za svoje mjesto morala sam se izboriti, od dječaka se sama obraniti. Moj tata je zastupao „lupi i ti njega“ filozofiju. Vraćala sam se svakakva doma, ponekad sa snijegom u gaćama, ponekad s modricom ispod oka.
Kad sam krenula u srednju školu i faks (oboje u Zagreb), tata me nikad nije autom preselio u dom na početku školske godine, niti iz doma po njenom kraju. Cijelu godinu sam se sustavno seljakala, uvijek krcatog ruksaka s ramom na leđima. Tek što odseliš s jesenskim stvarima i knjigama moraš počet cukat zimske, pa zimski rokovi – cukaš sve natrag, pa na proljeće opet... i tako 7 godina.
Tek nakon što sam postala mama, počela sam gledati svoju osobnu povijest drugim očima. Iz pozicije osobe koja zna što je (i što bi bila) spremna učiniti za svoje dijete, moje mi se vlastito djetinjstvo čini pomalo spartanskim.
Zašto sam to počela pisati? Nemam pojma... nije niti bitno. Jer izravan razlog i povod za Zavodnicu 42 je naša Nensi, kojoj se pogodilo da dođe službeno u Zagreb, da ima 5 sati slobodnog vremena i da u tih pet sati Dubravka slučajno ima jedan slobodan termin. Sve toliko slučajno da ne vjerujem uopće da je slučajno.
Odvela sam je na ručak u Stari kotač (žena voli meso ;D he he) i po povratku doma na presvlačenje (moje presvlačenje, u haljinici i balerinkama bez čarapa, oko pola 4 postalo mi je malo hladno) pitala sam je je li donijela trenirku za shiatsu. Ha ha, moš si mislit. „Nisi mi rekla!“ veli konsternirano. „Pa bog te jes' ti čitala moju kolumnu il' nisi, koliko puta sam pisala o toj trenirci?“ „Ja sam više obraćala pažnju na psihološke momente, manje na tehničke detalje“, odgovara.
Naći joj trenirku bio je izazov. Nensi je znatno viša od mene, i, za razliku od mene, ima grudi. A moje su stvari uvijek tako malene, na knapić (to je ko neka kontrola težine, udebljam li se više od 2-3 kile DOSLOVCE sam gola, nemam više ništa za obući!). Al OK, snašla sam se u burazovom ormaru za majicu i svom za donji dio trenirke.. crkavala je od smijeha dok ih je sumnjičavo pomjeravala po sebi... ispalo je da su taman ;D Glavno da smo se snašle, ne? (Dan kasnije kupila sam još dvoje hlače od trenirke, za svaki slučaj, ako navrne još koja nespremna ;).
U pet sati smo se nacrtale kod Dubravke. D je upravo završavala raditi na jednoj dragoj curi, koja je isto došla do Dubravke čitajući Zavodnicu, prije tri mjeseca. U tri mjeseca izgubila je deset kilograma, posve obnovila garderobu (idem s njom u ponedjeljak u Sv. Križ, da vidimo kaj ima) i sad je zezaju da je postala pravi „concorde“. Nije se registrirala na portal pa ne može komentirati članke, što je šteta – u posljednje vrijeme upoznala sam nekoliko cura koje su Dubravku našle zahvaljujući Zavodnici i portalu Žena.hr. Sve su jako zadovoljne i sve jako šute. Ovo im je poziv da nam se jave.
Nensi me pustila sjediti u shiatsi sobi dok je Dubravka na njoj radila što mi je ogroman kompliment – ipak smo se mi tek nekoliko sati prije prvi put srele. Voljela bih da vam mogu reći što je Dubravka rekla našoj Nensi, ali ne mogu. Dovoljno je reći da je iz energije Nensinog tijela iščitala Nensinu ljubavnu povijest, njene stavove i probleme koje treba riješiti. Mislim da je Nensi zadovoljna, a to je važno. Uostalom, ne sumnjam da će ona s vama podijeliti sve, kao i do sada, u komentarima na članke. Ja ću samo reći (u interesu muške populacije) da Nensi ispod poslovnog odijela nosi seksi donji veš. Carica!
Tri dana nakon Nensi, 6 ultrazabavnih sati provela sam s ranijespomenutom gđom Concorde i njenom najboljom prijateljicom. Obje su u četiri mjeseca rada s Dubravkom doživjele nevjerojatnu transformaciju. Između ostalog zahvaljujući činjenici da su se (za razliku od mene koja uvijek sumnjam barem 50%) posve prepustile Dubravki.
Baš kao što je to učinila i Žuži... koja sjajno izgleda, mislim da je izgubila 10-tak kilograma i osjeća se / i ponaša VRCKAVO. Ha ha! Ako je za ikog vrijedila ona, „ozbiljna kao dijareja“, to je prije godinu dana vrijedilo za Žuži. A sad – vrckava! U svojoj novoj koži i u svojoj novoj haljini provozala me krug po Vrbanima u svom novom šminkerskom autu. Za detalje iz Žužinog vrckavog ljubavnog života morat ćemo se naći na DUŽE. Puno duže ;D.
Dakle, s te dvije cure, a zezam ih da su Kubanke jer su prošli jedan uplatile godišnji odmor svojih snova (Nova Godina na KUBI!!), provela sam punih 6 sati kao da se znamo milijun godina. Fora mi je vidjeti rezultate koji se, iako je posao odradila Dubravka, nikad ne bi dogodili da nije bilo moje skribomanije i Petre koja je Zavodnice htjela objaviti.
A što se samnom događalo? Osim nevjerojatno zanimljivog kasnovečernjeg sessiona kod Dubravke s OUIJA boardom koji sam joj narucila iz Amerike ...
Pa, puno sam radila jer je kod mene financijska sigurnost osnova za svaku drugu sigurnost – ipak sam ja Jare u horiću. Puno sam vremena provodila s Djetetom i pisala s njim zadaće, čitala mu, vodila ga doktoru, mazila se s njim, vodila ga na taekwondo (i vježbala s njim... naime mame smiju vježbati sa svojim početnicima. Isuse kako je to naporno! Al sutra idem opet ;D)... jednostavno BILA s njim.
Svakodnevne probleme hendlam znatno bolje, ne ubija me svaka nepravda i svaki glitch. Jača sam. Smirenija. Ne posve smirena, ali smirenija. Počela sam nositi samostojeće čarape ispod haljine, kupila sam predivne seksi čizme na petu (moje prve i za sad jedine) i osjećam se prilično... ne znam, snažno. Na ženski način, ne na fizički „moja šaka je veća od tvoje šake“ način.
Mislim da je sad samo stvar čekanja da se stvari poslože i na poslovnom planu (počele su dolaziti neke ponude, i to same od sebe) i na emotivnom (frajer koji će doseći visoke standarde koje sam postavila). Uspjevam pomalo odbijati stvari / poslove / ljude koji mi ne odgovaraju u potpunosti. Second best sve mi manje odgovara. Ionako sam sa second best bila kronično nezadovoljna, second best doista nije vrijedno mog (svačijeg) vremena. Jer vrijeme je doslovce jedino što imamo. Možemo ga potrošiti uludo ili u pametno ili u lijepo, u ugodno... Kako god ga konzumirali, natrag ga dobiti ne možemo. Pazimo stoga što s njime radimo.
Što me dovodi do onog što pokušavam reći sad već skoro dva mjeseca, a posve mi je jasno danas, 15. 11. 2009. u podne i deset. Osjećam da je Zavodnica gotova. Ne zato što sam ja postala seks bomba koja vitla oko malog prsta svakog frajera kojeg poželi. (Ma, vitlam pretty much koga god poželim, ali mi to nije potrebno da bih se osjećala poželjnom.) Već zato što sam postala osoba koja vjeruje da može biti što god poželi. Što sam izgubila strah od života i budućnosti. I shvatila da sve što mi je potrebno za život već imam – u sebi.
Preskočila sam fazu ego gratifikacije i do prave spoznaje sebe došla izravnijim putem. Naravno da na svakom putu bude prepreka i zbunjujućih križanja, ali bitno je bilo naći put, sve drugo su nuisances koji se rješavaju putem. Ne znam jesam li sad bila baš najjasnija... Ako sad i nisam, u jednom trenutku, kad se nađete na stazi koju ste tražile cijeli život, vjerojatno ćete znati o čemu govorim.
A sad ću vas ostaviti. Možda na neko dulje vrijeme, možda zauvijek. 29. 12. 42 su mi godine. Zavodnica 42 vjerojatno će ići otprilike u to vrijeme. Baš prikladno i prilično simbolično.
Hvala vam na čitanju, komentarima, kritikama. Hvala Dubravki za njen predivan talent i način na koji ga dijeli s nama. Hvala Žuži i svim curama koje su dozvolile da se njihove priče ispričaju uz moju. Hvala Petri što ih je objavljivala i u međuvremenu postala draga prijateljica. Hvala dragom Bogu za moj život i za sve što sam kroz njega naučila. Hvala mom Djetetu što se igralo samo dok sam ja kuckala. I mojim roditeljima, za sve.
Voli vas Malnar.