Pijanist i skladatelj Zvjezdan Ružić, peterostruki je dobitnik prestižne diskografske nagrade Porin te šesterostruki dobitnik strukovne nagrade Status u kategoriji 'Jazz Klavir', koju dodjeljuje Hrvatska glazbena unija.
Uz brojne suradnje i osebujan diskografski opus koje je ostvario s eminentnim glazbenicima hrvatske jazz, klasične te pop/rock scene, Zvjezdan je dosad snimio tri autorska albuma, od kojih su The Knightingale Cabaret i Elfin Farewell nagrađeni Porinom za najbolju jazz skladbu, dok je njegov treći autorski album, osvojio čak dva Porina: za najbolji jazz-album te za najbolju jazz-izvedbu.
Iako je već godinama cijenjeno ime na glazbenoj sceni, sudjelovanje na predsjedničkoj inauguraciji Zorana Milanovića s Josipom Lisac dovelo ga je i do šire publike, a njihova jedinstvena izvedba hrvatske himne potaknula je brojne rasprave.
Iako ste dosta samozatajni, neupitno je da kada odlučite zainteresirati javnost svojim nastupom, da to onda učinite ''na velika vrata''. Tako je, primjerice, medijski jako odjeknuo Vaš nastup na vodi, na maksimirskom jezeru, ali i na inauguraciji predsjednika Zorana Milanovića, na kojem ste ostvarili prvu zajedničku umjetničku suradnju sa Josipom Lisac, tijekom izvođenja hrvatske himne. Jesu li takvi ''veliki'' projekti/nastupi ciljani ili su se oni spontano dogodili?
Kod mene je sve spontano. Toliko sam naizgled nevjerojatnih prilika odbio, ali znao sam da to nisu moje prilike. Zapravo, najčešće mi na mnoge moje reakcije i poteze u karijeri bližnji kažu: "Pa ti nisi normalan, ovo si trebao prihvatiti, ovakva prilika se ne ponavlja!", ali ja se na to ne obazirem. Vjerujem da je jedino ispravno ono što u dubini duše osjećam da je ispravno, neovisno o brojkama, potencijalnim uspjesima i sličnim parametrima. A “velika vrata” mislim da su samo posljedica iskrenosti u pristupu. Duboko vjerujem da ljudi prije no što razumiju tonove i harmonije, osjećaju energiju - onaj instinkt u njima im kaže da li je nešto rađeno iz srca ili nije, je li iskreno ili ipak malo proračunato. Kada nešto nastane iskreno, ljudi reagiraju iz srca, a to oduševljenje jača je reklama od najjačeg marketinga na svijetu. Takvo oduševljenje publika je osjetila na mom koncertu na Maksimiru, a taj koncert ima puno dublju priču iza sebe. Taj koncert na vodi zbroj je jednogodišnjeg maštanja o takvoj ideji u svakodnevnim šetnjama parkom, a tamo sam doista svaki dan. Toliko sam htio postaviti svoj projekt Pianotron, odnosno mellotron i koncertni klavir, na sredinu jezera i sebi i publici priuštiti prizor iz bajke! Moju je viziju prepoznala i uprava Parka Maksimir, na čelu s ravnateljem, gospodinom Lukom Čuljkom, a prvi ju je prepoznao moj prijatelj Emil Kirbiš, koji je ujedno bio i glavni organizator uz Park Maksimir za ovaj najljepši koncert kojeg sam u životu imao. A onda je tih gotovo 3.000 ljudi koji su sa mnom doživjeli bajku uz zvukove Pianotrona i premijerno izvođenje skladbi sa mog četvrtog autorskog albuma, “Delightful F”, pričalo o koncertu te me dan danas ljudi u parku zaustavljaju i pitaju kada ću ponoviti koncert Pianotrona na Drugom jezeru.
Što se inauguracije tiče, gospođa Josipa Lisac i ja već dugo planiramo zajedničku suradnju. Ona je mene još prošle godine pozvala za suradnju uoči dodjele glazbene nagrade Porin. Nažalost, Josipa se razboljela dan prije dodjele te smo nastup otkazali. Imali smo još dva pokušaja da napravimo suradnju, no nismo uspjeli uskladiti datume. Onda me je početkom siječnja nazvala Josipa i pitala za suradnju - ni više ni manje već povodom inauguracije predsjednika Zorana Milanovića, i to u izvedbi hrvatske himne. Odmah me je pitala imam li nekakvu ideju za aranžman, s obzirom na to da je izvedba himne vrlo delikatna tema. Ja sam već za vrijeme tog telefonskog razgovora imao viziju kako ću aranžirati Pianotron za izvedbu s njom. Odmah sam joj rekao da pristajem na suradnju jer znam da nas dvoje imamo sličnu umjetničku viziju te sam bio siguran da ćemo napraviti nešto posebno, kao što je i bilo. Eto, opet napominjem - uvijek vjerujem da Svemir to sve slaže kako treba i kada treba, a mi ljudi često mislimo da imamo puno više kontrole nad životom i našim karijerama no što zapravo imamo. Zato se ne žurim, znam da onaj gore uvijek ima bolji plan za mene.
Oba nastupa su od velikog značaja za mladog glazbenika… Biste li neki od da dva nastupa istaknuli kao najznačajniji u karijeri ili se takav dogodio ipak negdje drugdje?
Neovisno o svim nastupima koje sam održao izvan Hrvatske, a bilo ih je, i bilo ih je itekako posebnih i važnih, ipak smatram da je najljepši koncert, odnosno najljepša pozornica na svijetu, bio moj nastup u Maksimiru. Usto, na koncertima u Kini bilo mi je normalno imati po nekoliko tisuća ljudi u dvorani no, u Zagrebu imati gotovo tri tisuće ljudi u publici koji su premijerno slušali moj album “Delightful F” i ostali do kraja koncerta te pritom tražili još dva bisa – e, to mi je bio neopisivi osjećaj! Ali ni to ne bi bilo toliko bitno da se čitava ta radnja nije desila u najdražem mi parku na sredini Drugog jezera – o čemu sam toliko maštao i mjesecima prije već u svojoj glavi materijalizirao. Tako da, koncert na Maksimiru definitivno je najznačajniji u mojoj dosadašnjoj karijeri!
Iako ste hrvatskoj javnosti tek relativno od nedavno puno poznatije ime nego ranije, iza Vas je već respektabilna i inozemna karijera… Koji od svjetskih nastupa biste posebno istaknuli i zbog čega?
Koncert koji ću posebno pamtiti nastup je u najstarijoj koncertnoj dvorani u Shanghaiju, u čuvenom Shanghai Cadillac Concert Hallu, gdje sam imao službenu premijeru svog trećeg autorskog albuma “Pandaland”. Bio je to neopisiv osjećaj! Dvorana do zadnjeg mjesta ispunjena nekim nepoznatim mi ljudima, novom publikom, koja je s tolikim oduševljenjem dočekala moju glazbu! Imao sam još lijepih koncerata u inozemstvu, no nekako ovaj mi se posebno urezao u sjećanje.
Osim sjajne virtuoznosti, javnost i publiku dodatno privlačite i činjenicom da jedini na svijetu svirate instrument, tzv. Pianotron, koji je spoj mellotrona i klavira. Kako je došlo do želje da spojite baš ta dva instrumenta?
I to se desilo slučajno. Zapravo, vjerujem da ništa nije slučajno. Naime, ja sam nabavio mellotron kao veliki zaljubljenik u grupu Beatles, a upravo oni su davnih dana proslavili taj prvi analogni sintisajzer, koji datira još iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. No ono što se desilo i što je stvorilo “problem” bila je moja želja da spojim koncertni klavir s naizgled nespojivim mellotronom, i to na način da budu ravnopravni. U početku sam dobivao komentare prijatelja i kolega iz struke da je to neozbiljno i čudno, da sam ja preozbiljan glazbenik da bih se upuštao u takve eksperimente, pa to nitko nikad nije tako spajao - očito s razlogom, pa kakvo je to ime Pianotron… Bilo je tu jako jako puno dobronamjernih komentara sa svih strana. No, to su bile njihove predrasude i njihovi strahovi. Meni je ono dijete u meni reklo da je je to moj put i osjećaj oko svake moje misli glede Pianotrona stvarao mi je potpuni mir u duši. Znao sam da će to biti super, samo da ljudima treba vremena da se naviknu na nešto novo. Ljudi se boje promjena, boje se skrenuti sa glavne staze i preuzeti odgovornost za stvaranje svog puta kojeg će vjerojatno biti puno teže napraviti jer se odmiče od glavnog puta u šumi, pa možete naletjeti na bezbroj prepreka i iskušenja, ali to je onda vaš put. Ja sam oduvijek živio za svoj put. Moja priča potpuno je izvan svih pravila od samih početaka, zato se nikad nisam zamarao pravilima ni očekivanjima struke, publike, okoline. Ljudi vole davati savjete koje ne mogu reći sebi, ali najčešće govore iz svojih strahova i svojih nesigurnosti. A najveći je uspjeh saslušati tuđe mišljenje, ali imati svoje i ostati pri svome i onda kada djeluje kao da nema smisla i kao da će se sve raspasti. Ma neće, već su to samo iskušenja koja nas jačaju i provjeravaju jesmo li doista toliko predani u svoj san ili ipak ne. Onda se desio preokret gdje je publika oduševljena Pianotrom, a nekoliko mjeseci kasnije i struka je dala itekakvo priznanje Pianotronu, i to nominacijama u tri kategorije za nagradu Porin, i to: za najbolji jazz album, za najbolju jazz skladbu te za najbolju jazz izvedbu. Zato kažem, treba živjeti svoje snove i ostati im vjeran čak i kada nema kompasa u kojeg se možete pouzdati, uzora od kojeg možete “uzeti” neke ideje, primjera koji bi vam potvrdili da ste ipak na pravom putu. Svi odgovori su u nama, a kad je nama dobro i kada mi vjerujemo - onda svi vjeruju jer mi sami vjerujemo!
Kako vidite pravac u kojem ćete se glazbeno razvijati te biste li do sada išta promijenili?
Smatram da je ovo tek početak jednog dugog putovanja na koje Pianotron kreće. Ne bojim se promjena, naprotiv - za njih živim. Kao što svaki dan ne može biti isti, tako bi bilo potpuno nelogično očekivati da moja glazba za godinu dana ili dvije zvuči isto. Glazba je život ispisan drugačijom kemijskom - notama. Te note su samo preslika svega što umjetnik u tom trenutku doživljava, njegova pogleda na svijet oko sebe i na sve ostala promišljanja o životu koja u tom trenutku u srcu nosi. I sami Pianotron je krenuo samo s mellotronom i klavirom, a već ovog ljeta prifalio mi je još jedan zvuk. Tada sam kupio pedalu koju sviram nogom, a na koju sam usnimio razne zvukove - od bubnjeva, činela, tuba, timpana, mandolima, zvuka podmorja, škara... ma svašta imam u toj pedali! Kombiniram mellotron i klavir s tom pedalom, koja je Pianotronu definitivno dala treću dimenziju. Nedavno sam naručio još jednu pedalu kako bih dobio još ekstra zvukova, četvrtu dimenziju Pianotrona. Tako moja priča raste iz dana u dan, a ja se veselim kao dijete i ne mogu vam niti opisati osjećaj koji nosim u srcu dok vam pričam o projektu koji je zbroj svih mojih iskustava u glazbi i svih mojih priča o djetinjstvu, ljubavima, o životu, o onom što jesam i tko jesam, bez imalo filtera već onako, iskreno. Zapravo - jedino kako ja znam.
(Foto: Simone Di Luca)