Agatha Christie rođena je 16. rujna 1890. u mjestu Torquay u Devonu (Engleska) kao Agatha Clarissa Mary Milller. Bila je najmlađa od troje djece američkog poslovnog čovjeka i imala je, kao što je sama govorila, veoma sretno djetinjstvo. Iako se nikada nije formalno školovala, nije joj falilo znanja. Njena majka je vjerovala da djeca ne moraju znati čitati prije osme godine života, no Agatha je sama naučila čitati s četiri godine. Njen otac učio ju je matematici pomoći problemskih priča, a obitelj je često igrala igre prepune zagonetki i pitanja i odgovora. Agatha je dobivala pouke sviranja klavira, koje je voljela i pouke plesa, koje nije voljela, a kada nije mogla učiti francuski u školi, zbog nedostatka formalnog školovanja, njena je obitelj unajmila mladu Francuskinju koja nije znala ni riječi engleskog, kao njenu dadilju i pratilju.
Agatha je od najranije mladosti smišljala priče i izmislila mnogo zamišljenih, nevidljivih, prijatelja i imaginarnih svjetova. Jedan od njih, nazvan "Škola", s dvanaestak izmišljenih mladih djevojaka različitih temperamenata, koji je "živio" sve do njene kasne odrasle dobi. U pubertetu je pisala pjesme, a zatim 'gutala"'avanture Doyleova Sherlocka Holmesa i Arsena Lupina.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata bila je dio vojne pomoći, radeći kao priučena medicinska sestra. Radila je u bolnici u Torquayju i voljela je svoj posao, nazivajući ga: "jednim od najhvalevrijednijih zanimanja koje netko može obavljati". Kao dio vojne pomoći kasnije je radila u bolničkoj ljekarni, poslu koji je veoma utjecao na njeno kasnije pisanje, jer je većina ubojstava u njenim knjigama počinjena otrovom.
Mlada Agatha Christie
Turbulentni prvi brak i misteriozni nestanak Agathe
Veza s vojnim piloteom Archibaldom Christiejem bila je turbulentna od samog početka, a to se nije promijenilo niti nakon vjenčanja 1914. godine. Par je imao jednu kćerku Rosalind Hicks. Prvi detektivski roman "The Mysterious Affair at Styles" objavila je već 1920. godine. Knjigu je objavio izdavač John Lane, koji je objavio njenih prvih šest knjiga.
Kad je Archie dobio posao kao organizator svjetske turneje Izložbe Britanskog Carstva, par je ostavio kćer kod Agathine majke i otputovali su za Južnu Afriku, Australiju, Novi Zeland i Havaje. Par je u Južnoj Africi naučio surfati na dasci, čime su postali prvo Britanci koji su naučili surfati u stojećem položaju.
Brak prepun svađa približio se kraju 1926. godine kada je Archie zatražio razvod jer se zaljubio u drugu ženu. Par se strašno posvadio, a te iste večeri, nakon što je on napustio kuću i otišao ljubavnici, Agatha je tajanstveno nestala, ostavljajući iza sebe samo poruku da je otišla u Yorkshire. Cijela Engleska bila je uznemirena njezinim nestankom. I unatoč opsežnoj potrazi ona nije pronađena 11 dana.
Agatha i Archie prvi su Britanci koji su surfali u stojećem položaju
Agatha je to vrijeme provela u Swan Hydropathic hotelu u Harrogateu, u Yorkshireu gdje se prijavila kao gospođa Teresa Neele iz Cape Towna. Agatha nikada nije komentriala svoj nestanak. I iako su joj dva liječnika dijagnosticirala gubirak pamćenja, mišljenja su podijeljena oko razloga njenog nestanka. Neki smatraju da je doživjela živčani slom, jer je i inače bila sklona depresiji, a to su sve još dodatno potencirali smrt njene majke ranije te godine i otkriće suprugove nevjere. Reakcija javnosti u ono vrijeme bila je većinom negativna, jer su mnogi smatrali da je to bio samo trik za publiku, dok su neki drugi spekulirali da je to učinila kako bi policija posumnjala da ju je suprug ubio.
Autor Jared Cade, koji je za autobiografiju o ovoj književnici intervjuirao mnogo svjedoka i rodbine, pružio je značajne dokaze koji ukazuju na to da je Christie planirala nestanak kako bi posramila svog supruga, ne misleći o tome u kakvu bi melodramu sve to moglo prerasti.
Par se razveo 1928. godine, a do tog vremena Agatha je objavila 6 novela, kolekciju kratkih priča i objavila mnogo kratkih priča u novinama.
Nova ljubav i inspiracija za najpoznatije knjige
Godine 1930. Agatha se udala za arehologa Maxa Mallowana kojeg je upoznala na putu u Mezopotamiju. Njihov brak bio je veoma sretan i takvim je ostao sve do njene smrti 1976. godine. Max ju je upoznao sa svijetom kvalitetnih vina, ali ona se nikad nije privikla na ovo aromatično piće već je uvijek i svugdje pila samo vodu. Agatha je u ovo vrijeme neuspješno pokušala prisilno postati pušačicom (smatrala je da je to veoma sofisticirano), pušeći jednu nakon ručka i jednu nakon večere svaki dan u trajanju od šest mjeseci.
Agatha i Max na jednom od svojih arheoloških putovanja
Maxovo zanimanje bilo je njezino veliko nadahnuće. S njim je proputovala svijet. Tako su nastali romani: "Ubojstvo Roberta Eicoffa", "Leš u sarkofagu", "Ubojstvo u Orient expressu", "Deset malih crnaca", "Ubojstvo u Mezopotamiji", "Sajam zločina" itd. Objavila je 65 detektivskih priča, 12 drama, 16 tomova kratikih priča, dvije poeme i knjigu za djecu "Star over Bethlehem". Pod pseudonimom Mary Westmacott objavila je šest romantičnih romana. Prema motivima 22 njena ostvarenja snimljeni su filmovi. Napisala je i vlastitu autobiografiju jednostavno nazvanu "An Autobiography", a koja je objavljena nakon njene smrti.
Prevedena na 103 jezika i treća nakon Biblije i Kur'ana
Iako je pred smrt izjavila: "Deset godina nakon moje smrti nitko me se neće sjećati", njen opus i dalje izaziva golemu čitateljsku pozornost. Knjižari i danas diljem svijeta prodaju od tri do pet milijuna njenih romana na godinu. Čitaju je u zrakoplovima, čekaonicama, podzemnoj željeznici... Godinama je na vrhu liste najbolje prodavanih knjiga. Prema UNESCO-voj statistici prodala je više primjeraka knjiga, i to u cijelom svijetu, nego bilo koji drugi pisac s engleskog govornog područja.
Njezina djela samo u džepnom izdanju na godinu se prodaju u 1,5 milijuna primjeraka. Još jedna milijarda prodana je na 63 druga jezika. Višu prodaju imaju samo Biblija i Kur'an. Djela su joj prevedna čak na 103 jezika, 14 više nego Shakespearova djela. Za njezinu književnu karijeru vezan je još jedan rekord: u londonskom kazalištu West End njena drama "Mišolovka" prikazuje se već punih 40 godina! Treba li reći da je dvorana uvijek puna.
Soba Agathe Christie u Pera Palace Hotelu u Istanbulu, gdje je napisala Ubojstvo u Orient expressu
Titula lady dodijeljena joj je 1971., a godinu dana kasnije (1972.) njezin se voštani kip našao u londonskom muzeju Madame Tussand. Svoj posljednji roman napisala je 1973., a 1975. umro je inspektor Hercule Poirot, junak njenih mnogobrojnih priča, oniski Belgijanac koji je gubio živce kad bi mu se crni brk umočio u juhu. Za života je rješavao gotovo nerješive slučajeve, a pokopan je u Zastoru. Nekrolog mu je tiskan i u New York Timesu. Umro je jer je dosadio autorici, ali je i dalje među nama, u brojnim knjigama, filmovima i televizijskim serijama.
Do svoje smrti smišljala je nove scenarije za ubojstva
Za našu je epohu Agatha Christie od iznimnog značaja jer je s njezinim ostvarenjima engleska škola detektivske proze, ali i kratke priče uopće, dosegla svoj kreativni vrhunac. Pored toga Christie je potaknula i daljnji razvoj engleske detektivske priče. "Od svega potrebni su mi samo stol i pisaći stroj" - izjavila je nesuđena apotekarka iz čijega su kućnog laboratorija u svijet krenuli detektiv Hercule Poirot i naizgled smušena gospođica Marple, spremni riješiti i najzamršenije zločine ovoga svijeta.
Osamdeset posto vremena trošila je na smišljanje zapleta, a ostatak na pisanje. Oni koji su je poznavali pričaju o njezinoj neurozi i opsesiji deliktom koja joj je omogućila tako plodnu i sretnu karijeru spisateljice. Gdje god je bila, i u najsretnijim i najtužnijim trenucima, misli su joj uvijek vrludale oko zločina i smišljale nove scenarije za ubojstva. To ju je držalo gotovo do same smrti. Imala je već 86 godina i bila slaba i boležljiva kada je jednog poslijepodneva pozvala svoju prijateljicu na čaj. Ova joj je u razgovoru preporučila novi prašak za čišćenje umjetnog zubala. Agatha je odmah zapisala ime proizvoda i kraj toga opasku: "Bilo bi moguće organizirati savršeno ubojstvo koristeći kao oružje prašak pomiješan s arsenom."
Zločin nije početak, nego kraj svega
Emma Ercoli, koja proučava fenomen kriminologije u literaturi ovako ocjenjuje Agathine romane: "Njena djela imaju specifičan senzibilitet, bogata su profinjenim humorom. U određenom smislu to nisu klasični krimi-romani, nego priče koje otkrivaju cijeli jedan svijet sa svojim tradicijama. U njenim knjigama nema sadizma, more, mučenja, tučnjave. Ubojstva se događaju blago, u krugu umirovljenih pukovnika, dama s ekstravagantnim šeširima, u salonima s divanima i cvjetnim presvlakama u kojima se poslužuje čaj i marmelada od borovnice. To jesu knjige o zločinima, ali bez prosipanja mučnine."
No, razlog vjerovatno leži i u tome što se u svojim romanima Agatha Christie držala onoga što je najbolje poznavala - britanskog buržoaskog miljea. Sama Agatha o svojim je djelima rekla: "Zločin nije početak svega, nego kraj svega. Policijski, detektivski roman za mene je priča o borbi između Zla i Dobra, a moral te priče je poraz Zla i pobjeda Dobra. Tema svakog romana jest obrana nevinosti jer je ona bitna, a ne grijeh."
Na prigovor kritike da su njeni romani puni banalnosti te da su izvan socijalnog konteksta odgovorila je: "Novac, ucjene, ludilo, strast za ubijanjem nisu nikakvi banalni motivi koji tjeraju moje likove na put zločina. (...) Banalni su usporede li se s američkim djelima kriminalističkog žanra u kojima se leševi gomilaju, krv teče u potocima, a strah hvata čitatelje za grlo. Čak i detektivi snagu i hrabrost traže pomoću 'injekcija' burbona. Mojim junacima viski ne odgovara, oni vole vino, i to određene marke, određenog godišta. Sve je stvar ukusa."
U usporedbi s američkim krimi pričama njene su priče naivne igre u kojima je smrt čista apstrakcija. Dok je ona ubijala bočicama otrova američki su pisci hrlili u sadističke ispade. Ona je to u listu Times jednom komentirala ovako: "Ne volim smrti pune krvi. Ne volim nasilje, trilere. To je čisti sadizam. Ponekad me hvata strah što živim u zemlji u kojoj okrutnost zabavlja umjesto da užasava ljude."
Agatha svoj uradak čita Maxu
Majstorica tehnike zatvorenog kruga
Ono u čemu je Agatha Christie briljirala jeste to što je majstorica tzv. tehnike zatvorenog kruga. Naime, ona se bavi skupinom jednako sumnjivih osoba, od kojih je jedna nesumnjivo počinila zločin. Svakome od likova u načelu posvećuje jednako prostora. Ne postoji nikakvo isticanje, pa tako ni podjela na glavne likove i epizodiste. Analizirajući osumnjičene ona će za svakog posebice stvoriti jake i uvjerljive motive za zločin.
Majstorica je u zavaravanju čitatelja, u navođenju da sumnja u svakog osim u stvarnog počinitelja zločina. Osumnjičene eliminira jednog po jednog. Počinitelj zločina ne odaje se strogo sve do posljednje stranice. Likovi dosljedno, zapravo ropski služe enigmi. Svi su 'omotani' približno istim brojem indicija pomoću kojih čitatelj pokušava odgonetnuti tko je od sudionika počinio nedjelo. Ali čitatelj, premda uvjeren da je na pravom putu na kraju biva nasamaren.
Ustrajući na toj tehnici postala je sinonim za takvu vrstu žanra istodobno uvodeći u njega bezočnu jednoobraznost. U njenom književnom djelu sve je predvidljivo - dok sve indicije vode policiju u krivom smjeru Hercule Poirot priprema zamku pravom ubojici, onom sudioniku u kojeg nitko ne sumnja. Ponekad to prelazi u takvu prepoznatljivost da ukoliko želite otkriti ubojicu prije završetka romana jednostavno posumnjate u najsimpatičniju osobu.
Agatha Christie umrla je 12. studenoga 1976. godine prirodnom smrću. Pokopana je na groblju Cholseyju, južni Oxfordshire.
Izvor: biografije.org