O pronalasku istine, temeljnim ljudskim vrijednostima i pronalasku samoga sebe na zanimljivoj promociji u Čakovcu govorila je Vesna Krmpotić. Poznata pjesnikinja, prozna spisateljica i prevoditeljica ondje je predstavila svoje knjige "Avatar: Sri Sathya Sai Baba - pojava razlog nauk i cilj" i "ananda vahini, Rijeka blaženstva".
Vesna Krmpotić rođena je 1932. u Dubrovniku. Školovala se u Splitu, Zagrebu, New Delhiju. U Zagrebu je diplomirala psihologiju i engleski. U New Delhiju učila je bengalski. Stanovala je u različitim sredinama. S mužem, diplomatom nekadašnje SRJ, i s troje djece boravila je u Kairu, Washingtonu, Akri i Beogradu, gdje i danas stanuje. Objavila je preko 90 knjiga poezije, proze, eseja, pripovijetki, romana, drama, antologija.
Autorica je najveće pjesničke zbirke u svjetskoj književnosti “108 x 108“, koja sadrži 11.664 pjesme na 3.000 stranica. Dobitnica je brojnih nagrada, između ostalih i državne nagrade za životno djelo, Hrvatska akademska udruga iz Splita nagradila ju je kao osobu dijaloga – osobu godine 2005., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti dodijelila joj je nagradu za knjigu “108 x 108” za najveća dostignuća na području književnosti (2006.). Dodijeljeno joj je i odličje RH Zvijezda Danica s likom Marka Marulića za izuzetan doprinos u kulturi (2008.). Društvo hrvatskih književnika nominiralo je Vesnu Krmpotić za Nobelovu nagradu za književnost.
Indija - zemlja jednote razlika
Ustvari ne znam kako Vas točno predstaviti ... Vi ste pjesnikinja, književnica svjetskih razmjera, žena, intelektualka i još puno više od toga. Kako biste se Vi predstavili?
- Ja sam netko tko je pomoću riječi ili kroz riječ pokušao doći do nečega što zovemo istinom. To sam ja. Znači, služim se riječima. Pišem najčešće poeziju, a i sve ostalo što pišem, znači prozu, smatram poezijom.
Kažete da pokušavate doći do istine. Što je za Vas istina?
- Istina je božanstvo, ono što zovemo Bog. Njega sam sad spomenula jednom njegovom inačicom, jer Bog ima mnoga imena i prezimena. To je nešto što nazivamo vrhovnim načelom ili, ako hoćete, stvarnošću. Lijepa je riječ istina. To je riječ koju svi osjetimo, kad se kaže istina, nije to kao da si ti rekao nešto što je točno tako i onako, nego nešto što uopće ispunjava pitanje čemu smo mi, zbog čega smo mi, od kada smo mi i kuda mi idemo.
Odakle Vaša fascinacija Indijom?
- Od Indije. Imamo nekoliko matičnih civilizacija - kineska, indijska, staroegipatska, majanska i možda sumerska, ali to je još upitno. Od svih njih, ne računam kinesku jer ne znam što se nakon Mao Ce Tunga dogodilo, je li se unutar te civilizacije uljudbe i kulture dogodio neki rascjep, je li presječena ta neka osnovna nit. To ne znam i zato ne govorim o kineskoj civilizaciji, ali o indijskoj mogu reći sto posto da njeno učenje od prije mnogih tisuća godina, ne pet tisuća, jer je to smiješno malo, već mnogo starije učenje, da se do dana današnjeg nije prekidalo i da ga ljudi žive na način koji je potpuno prirodan. Tu nisu neki veliki obredi, neke velike institucije kao što je Crkva, ali svi žive jedan duhovan život u kojem se ne moraju ništa ni dogovarati. Tamo ima preko 1.800 jezika, imate sve moguće religije sa svim svojim ustanovama. Imate sve rase ... A u toj množini održava se jedna jednota između svih tih razlika i da se te razlike prepoznaju otprilike kao različiti cvjetovi na istoj livadi. To Indijci zovu Sanatana Dharma, vječna duhovnost koja sadrži u sebi sve religije i koja je jedan čvrst moral, koji nije samo ljudski, već je to neka vrsta zakona svemira.
Najvažnijih pet ljudskih vrijednosti
Treba reći da ste do sad napisali preko devedeset knjiga. To je u najmanju ruku impresivno. Kako Vi stvarate?
- Riječi to znaju same bolje. Ja samo otvorim vrata i one same dolaze. Ja se nikada ne spremam ni za što, osim ako se radi o stručnoj knjizi kao što je to ova knjiga koju sam nedavno završila - Portret Indije. Tu je trebalo još mnogo toga dopunjavati i završavati, ali inače za svoju poeziju, za svoje priče i studije, nemam se potrebu spremati. To dođe samo od sebe. Ja otprilike maglovito znam o čemu će biti riječ i ja samo puštam tu riječ. Pretvaram se u frulu koja mora biti prazna da bi zvuk išao kroz nju. Svi mi smo na neki način frule onoga što je istina.
Posljednji put kad ste bili ovdje predstavljali ste svoje petoknjižje, školu o ljudskim vrijednostima - Istini, Miru, Ljubavi, Ispravnom djelovanju i Nenasilju. Koliko je važno ove vrijednosti usaditi u najmlađe naraštaje?
- To je najvažnije, ne samo za njih već za našu opću budućnost jer sve ove nevolje koje nas nalaze danas, počevši od burze, orkana, prijevara, potresa ... proizlazi od čovjeka. Čak i taj vulkan koji naoko djeluje kao ruka prirode polazi od čovjeka, sve je to povezano s našim naopakim odnosom prema vrijednostima i blagu ove Zemlje. Mi kopamo i trošimo nemilice, ponašamo se tako da se naši mentalni sklopovi sudaraju međusobno, dolazi do ratova i naše osobine, umjesto da budu ovo što ste nabrojili: Istina, Ispravnost, Mir, Ljubav i Nenasilje upravo su suprotne. Znači ono što treba mijenjati nije nikakva priroda, neki novi novčani sustav, neka nova ekonomija, nego čovjek. I ako budemo čovjeka promijenili, odnosno novu generaciju koja dolazi, neće to biti brz potez, ali to je jedini siguran put u drugačiju budućnost. I to bi trebalo biti vjerno onome kako su naši drevni jezikoslovci nazvali edukaciju. Nazvali su je naobrazba i još jedna riječ - obrazovanje.
U obje riječi zajednički je 'obraz' to je naš karakter i naša čast. I škole toga tipa, Škole pet ljudskih vrijednosti, one imaju upravo taj cilj da iskoriste kompletno znanje koje se i inače uči u školama kako bi se u mladom čovjeku probudilo razumijevanje ove stvarnosti, da ga se potakne da sam u tome sudjeluje, da se u njemu oživi i ohrabri kreativni duh. Također da se poštuju ljudske vrijednosti u međusobnim odnosima. Djeca koja polaze te škole ne samo da se drugačije ponašaju, već su i u smislu akademske naobrazbe na vrhu. Uspjeh takvih škola širom svijeta, a ima ih u preko 40 država, toliko je nevjerojatan da ćete vi na akademskom nivou naći stopostotni uspjeh. Znači ove vrijednosti nadahnjuju i ohrabruju učenje. Primjerice, na Tajlandu je uspjeh maturanata u 'običnim' školama koji su se uspjeli upisati na fakultete otprilike 63 posto, u Školi pet ljudskih vrijednosti uspjeh je stopostotan. Ta djeca nisu ništa pametnija, samo su više motivirani i ohrabreni da sami sudjeluju u tom putu ka obrazu.
Ne treba se zadržavati na pojmu lika, već na nauku
U Čakovcu smo imali priliku čuti više o vašoj knjizi 'Avatar'. Sathya Sai Baba je avatar, a za njega kažete i da je on bogočovjek. Što ga čini time? Pretpostavljam da je većini ljudi ovdje pomalo teško shvatiti to ...
- Kod nas na zapadu mi nemamo pojam Avatara. Mi imamo pojmove Sin Božji kao nešto najbliže, mada Isus lijepo kaže Otac i ja smo jedno, ali on to nije rekao samo za sebe. Tu su još neki pojmove koji su možda poznatiji: Prorok, veliki prosvjetitelj, guru ... To su sve nazivi za one koji nas prosvjetljuju, bude iz neke letargije i neznanja. Ali kada se dogodi da sam vrhovni princip uzme jedan oblik koji je nama prepoznatljiv, prepoznatljiv našim osjetilima, mislima i poimanju, da možemo doživjeti s njim komunikaciju na našem nivou, to se zove Avatar.
Većina Hrvata su katolici. Kako oni mogu sve ovo o čemu Vi govorite, sva ta vjerovanja i učenja ukomponirati u svoj život i svoju vjeru?
- Ne bih rekla da trebaju ukomponirati. Rekla bih da trebaju jednostavno prepoznati. Nije božanstvo sišlo jednom i uvijek je bilo isto učenje, samo treba prepoznati to da je nauk uvijek isti, ali ga mi onda zakrinkamo u neke institucije i neke posebne obrede, imena i likove. No, ono što je suštinsko u svemu tome uvijek je isto i ne treba se plašiti jednoga takvog susreta, već u njemu treba prepoznati ono što te tvoja vlastita religija uči. Nema bližeg Isusu, i nema veće blizine Isusu nego što je to danas Sai Baba. Sav je taj nauk jedan i dok to ljudi ne prepoznaju, to što se recimo u Indiji smatra najnormalnijim, mi ćemo uvijek biti u nekom poluratnom stanju. To su više neka naša neznanja ili naša nehtijenja da znamo. Ispričat ću vam jednu zgodu - nikada nisam slavila Božić ljepše nego u Prasanthi Nilayam u ašramu dotičnog Avatara. Zašto? Jer smo u božićnoj povorci u ranu zoru krenuli i zajedno pjevali božićne pjesme, bijeli, crni, žuti i smeđi, muslimani, kršćani, hinduisti, budisti ... Čak je bilo i onih koji se smatraju agnosticima. Svi smo pjevali božićne pjesme. To je ideal ovog učenja, ali i svakog duhovnog učenja. Ideal je uvijek jednota. Mi smo svi jedna velika porodica. Institucije, crkve bi morale doći zajedno jednog dana i reći: naš Bog je isti, jedan te isti, mi ga zovemo ovako - recimo Alah, vi ga zovete Jehova, netko treći ovako ili onako ... Nije važno. On je isti, a ako je isti onda nema podjele među nama.
E, da je barem tako ...
- Tako će sigurno biti. Već kod ogromnog broja ljudi na ovoj planeti, pogotovo onih koji su bili kod Babe i vidjeli što je to, njima je to potpuno jasno već.
(mn)