Sara Renar u srijedu je oduševila svoje fanove koncertnom promocijom konceptualnog albuma „Gdje povlačiš crtu?“. Radilo se o atipičnoj izvedbi na kojoj se pozornica nalazila ispred pozornice, a publika se nalazila oko nje. Projekt „Gdje povlačiš crtu?“ nastao je prije točno godinu dana kao muzičko-scenski događaj u sklopu Međunarodnog dana umjetnosti, a u četrdesetak minuta vožnje kroz radiofonijski, eksperimentalni, ali i prepoznatljivo melodijski pejzaž, četvoro muzičara i dvoje glumaca istražuju pitanje na koje nikad nećemo dobiti konačan odgovor, a postavljat ćemo ga sebi (i drugima) cijelog života. Nakon izvedbe imali smo priliku razgovarati sa Sarom i doznati više o samom projektu, granicama i crtama, ali i njenim planovima za budućnost.
Kako si zadovoljna s upravo održanim koncertom?
Baš sam jako zadovoljna, i s odazivom ljudi, i s našom energijom, i s time kako smo ovu novu stvar izveli pred sam kraj. Mislim da smo baš lijepo zaokružili cjelinu.
Kako si izabrala ljude za suradnju na ovom projektu?
Klavijaturist Zdeslav Klarić i ja sviramo zajedno već 4 godine, na elektronici Konrad Mulvaj koji mi je i producent na zadnja dva albuma, a skupa smo surađivali prije i u MontažStroju. Vedran Petrnel s kojim sam radila neke projekte za dodjelu nagrada Teatar.hr-a za Rođendan umjetnosti 2016.g. gdje sam bila dio ansambla. I po istoj liniji poznajem i Ducu, (Dušana Vranića) jer je i on tada svirao, a inače svira s Rundekom u Cargo Triu. Scena je mala i svi se znamo. Ivan Laić na pozornici je glumac i frontmen banda Moskau u kojem također sviram. Nažalost samo na snimci je s nama bila Dora Lipovčan, koja se razbolila uoči koncerta, a surađuje na projektu i trebala je biti ovdje s nama.
Tvoji koncerti su zapravo na granici između kazališnog performansa i glazbenog koncerta. Odakle ljubav prema povezivanju glazbe i teatra?
Mislim da suštinski i nije neka velika razlika u smislu da se sve izvodi uživo i da se ne zavaravamo. Koncert, kao i teatar ima momente koji su strahovito izrežirani, a ima i improvizacijske momente. Jako je lijepo to ubalansirati i kretati se između toga. Za razliku od medija snimljene glazbe, koncert upravo traži taj neki vid performansa, taj neki drugi sloj koji samo živa izvedba može dati.
Ostavila si arhitekturu i prodala auto zbog glazbe - jesi li i u jednom trenutku posumnjala u svoje odluke? Bi li išta promijenila? Koje si probleme imala usput?
Jako sam zadovoljna. Ne bih mijenjala svoj život ni za što i ne gledam unazad uopće. Jedini eventualni problem što vidim je ako se ovo ozbiljno radi to je posao sa strahovitim intenzitetom. U vrlo kratkom vremenu prođeš kroz neke fizičke, emotivne i mentalne napore koji bi te na nekom uredskom poslu samljeli na dulji rok, ovdje moraš biti jako čvrst da te to u kratkom roku ne pojede. I toliko mi je jasno zašto postoji Klub 27 (op.a. glazbenici koji su umrli s 27 godina) mladih glazbenika koji odu rano jer si ti naprosto non stop ili u intenzivnom highu i potpunom bombardiranju inputa, s raznim ljudima, publikom, medijima, a ne bi li sve to uopće dao, moraš zadržati neku varijantu introvertnosti i sebe. To je veliki izazov.
Koliko ti je neki koncept u umjetničkoj kreaciji ograničavajući ili oslobađajući ?
Mislim da za svaku kreaciju postoji, ako već ne jasan koncept, onda barem kontekst. Mislim da su ograničenja ta koja su oslobađajuća. U tom smislu prazan bijeli papir je najgore što ti se može dogoditi. Čim imaš neki triger, neki input ili smjernicu automatski znaš kuda se krećeš.
Album se zove „Gdje povlačiš crtu?“– povlačiš li ti negdje crte u kreaciji ili pustiš da sve da bude bez crta i bez okvira?
Kako nam kaže jedna rečenica glumaca u izvedbi – „Pred tobom bijesno povlačim crtu, koju kasnije diskretno brišem“. Da točno znam gdje povlačim crte generalno u životu ne bi radila ovaj projekt, da su stvari jasne. Nastojim u muzici pomicati te granice što je više moguće. Ograničen si koliko si ljudsko biće, ali mislim da je najgore stajati na mjestu.
Meni je jedan od tvojih najupečatljivijih stihova: "Čuvaj svoje pjesme, to je jedino što ostaje". Imaš li nekih trenutaka kad zaista osjećaš da su tvoje pjesme sve što imaš?
Pa da, konkretno mi se to baš sad dogodilo na izvedbi. Jako lako čovjek padne u taj krug samosažalijevanja Ne želim ići tim putem. Objektivno treba biti stvarno zahvalan jer kroz puno rada, naravno i filtraciju možeš doći do prave ekipe. Okružiš se pravim ljudima, stvoriš neki svoj mikrosvijet koji ti daje snage da stvari funkcioniraju i da se krećeš dalje. Ali da, apsolutno mi se nekad čini da bi pukla na živce da ne pišem.
Gdje se vidiš za pet godina i zašto je to u glazbi?
Pa kao što rekoh u glazbi se vidim zbog mentalnog zdravlja. Što nas hrani nas i ubija, tako da ću biti u glazbi sigurno, no da li ovdje ili na nekom drugom mjestu, vrijeme će pokazati.
Možeš li usporediti reakcije na svoje nastupe u Hrvatskoj i u inozemstvu? Razlikuje li se odnos prema glazbenicima ovdje i u inozemstvu?
Razlike su u tome što mi svi ovdje na sceni radimo gerilski, što je u neku ruku dobro jer prođeš sve i sviraš u svakom selu doslovno više puta. To ti daje strahovito puno iskustva i tu očeličiš i očvrsneš i kao izvođač i kao autor. Vani postoje razvijenija tržišta, booking, PR agencije... Jednom kad se uhvati dobar val suradnika, stvari idu lako, a dok se to ne dogodi, tapkaš u mraku kao što sam ja tapkala u mraku na ovim prostorima prije 5-6 godina. Mislim da tu nema neke velike mudrosti, s tim što je u jednom trenutku dobro preskočiti taj proces da sviraš u svakom selu, nego te mora netko progurati kao već afirmiranog glazbenika i to mi je neki plan. Ono što sam primijetila je da jezična barijera uopće nije problem, dapače, ljudima je jako interesantno vidjeti da netko sa suvremenim instrumentarijem barata na materinjem jeziku, to je samo plus. Neka emocija i muzika je univerzalna, neke jezične nijanse se gube ali mislim da osnovna energija ostaje, a to je najvažnije.
Matej Čepl
Foto: Ivan Gundić