Prije nekoliko godina mnogi su suze ronili nad teškom sudbinom sirote Esmeralde. No, pojavio se i jedan fenomen, djeca, umirovljenici i mnogi drugi su počeli govoriti španjolski i vjerujte mi danas rijetko tko ne zna što znači hola, mio amor i slično. Dakle spomenuta sapunica bila je i korisna jer je pridonijela edukaciji sveopće nacije.
A kakvo je stanje danas?
Trenutačno ih gledamo dvije, pardon tri, ubrojimo li i onu u podne španjolsku ili meksičku, nisam sasvim sigurna. Za ovu zadnju ne znam, ali prve dvije imaju svoj vjerni krug gledatelja. Jedna se emitira na hrvatskoj dalekovidnici, a druga na privatnoj TV, no obje su snimljene u vanjskim produkcijama. I obje su vrlo slične: jedna se događa na selu, a druga u manjem gradiću. U obje su važni likovi gostioničari i njihove žene. U jednoj se priča uglavnom vrti oko dvije fatalne žene – obje uspješne pametne i lijepe uz još sijaset zabranjenih ljubavi, a u drugoj je to lepeza događaja više usmjerena na nagle obrate i nove likove koji unose nemir u inače idilično selo. Vjerojatno ste već pogodili da je prva "Dolina sunca" a druga "Najbolje godine". Za obje su snimljeni i songovi, lako pamtljivi i dosta zgodni. U objema glume i glumci no i naturšćici i to sasvim dobro jer naravno od sapunice ne očekujemo nekakvu karakterno obojenu glumu likova čije ćemo sudbine duboko proživljavati i kontemplirati nad njihovim sudbinama.
Obje sapunice obrađuju zapravo svakodnevicu, sreću, nesreću, mržnju, ljubomoru , dvoličnost, a u "Dolini sunca" sam više puta čula i doista lijepe dijaloge – vjerojatno jer je scenaristica u njih unijela dio sebe. Dok je ova prva donekle sofisticirana, "Najbolje godine" je jako zabavna sapunica ili kako je od milja zovem sapunjača.
Da, da, pratim obje, doduše vjerojatno će se sada to s dolaskom toplog vremena promijeniti jer vrijeme je za nabacivanje kondicije zar ne? I ne, nisam frustrirana penzionerka koja ne zna što bi sa sobom, imam svoj život doista raznolik, radim posao koji volim, ali vjerujte mi nije se teško navući na te sapunice. Često su predvidive, no uvijek se dogodi neka pakost. Zabavlja me promatrati mamu kad gleda ove španjolske i svađa se s glavnim likovima, viče na njih i stvarno se ljuti jer tko se ne bi naljutio kad vidi sirotu ljepoticu srnećeg pogleda kako ju zlostavlja neka zločesta babetina s debelim obrvama, koja je vjerojatno u prošlom životu bila vještica i letjela na metli.
Teško je gledati sapunice, kao i filmove, i ostati ravnodušan. Jer, teško je zamisliti da su ti isti glumci nekoliko minuta prije snimanja te napete scene baš dogovarali masažu ili rezali nokte, ili možda dojurili na set s ogromnim podočnjacima, što je totalno izludilo šminkerice. No, vjerujte mi jesu… Ili su možda pregovarali s boljim polovicama o sutrašnjem ručku ili kupovini novih cipela… Samo što oni, za razliku od nas običnih smrtnika, ne mogu otići na kavu nenašminkani jer će odmah osvanuti na nekom od naših genijalnih portala uz naslov – zvijezde bez šminke. Ne razumijem zašto bi me zanimalo kako izgleda neka popularna osoba bez šminke? To je isto kao i da me zanima je li ručala sarmu ili tri mrkve i pola jabuke zar ne? Ali ljude to zanima i statistike pokazuju da su na internetu najviše klikani upravo takvi članci ili ne daj bože… Ona ima celulit… strašno kako samo može.
Dakle da zaključimo: da sapunice nitko ne gleda ne bi ih snimali, samo što se mnogi srame reći da ih gledaju jer to nije moderno i popularno, ili bolje rečeno, nije „in“. E pa ja ih gledam i bio mi je gušt napisati ovaj tekst, a još će mi biti draže čuti i vas, koja vam je od ove dvije sapunice bolja, pa dame drage sad ste vi na redu…
Ema Jurić