Iva Ivković Ivanišević definitivno žena koja dokazuje da joj mutitasking nije stran. Naime, osim što je pjevačica dua Transacoustic, bavi se geštalt pedagogijom, i trenutačno je na doktoratu obiteljske i bračne terapije u Ljubljani. Kako spaja svoje dvije ljubavi- glazbu i terapiju, kakve veze ima Gibonni i 35 rođendan, ali može li glazba imati terapeutski učinak, otkrila nam je Iva u ugodnom razgovoru.
Pripremili ste pravo glazbeno iznenađenje za Gibonnija. Pjesma “Kad sam nasamo s njom” postala je “Kad sam nasamo s njim”. Možete li nam otkriti kako ste došli na tu ideju i zašto baš ta pjesma?
Joško i ja smo izvođači koji veliku vrijednost vidimo u autorskom radu – tuđem i vlastitom. Zbog toga smo izboru pjesme, kojom ćemo javnosti predstaviti ono što radimo od 2016. godine, pristupili izbirljivo. Gibonni nam je jedan od omiljenih domaćih autora. Sjećam se kada sam kao dijete iz petnih žila pjevala ''Zlatne godine''. Iako tada nisam razumjela tematiku pjesme, privlačila me ta emocija koja je bila gotovo opipljiva, što je kod Gibe uobičajen slučaj. S godinama teme su postale jasnije i poznatije, a danas mi je posebno važna priča koju glazba priča. Teško je ostati imun, kada netko tako vješto opiše bujicu misli i osjećaja u odnosu i to u samo pet riječi: ''To više nije moja muzika''. Da je ova pjesma pravi izbor, potvrdila nam je reakcija jedne slušateljice na glazbenoj večeri u splitskom Ma:toniju gdje četvrtkom sviramo večeri blues i sevdaha. Komentirala je: ”Napokon ova pjesma iz ženske perspektive!”.
Ove godine Gibo slavi 35 godina karijere, a vi 35 rođendan. Koji vas Gibini stihovi najbolje opisuje i zašto?
Odlično pitanje! Kroz duge i uzaludne borbe s kojekakvim sustavima, uvijek mi je odjekivalo da je 'vrime da se pomirim sa svitom'. U posljednje dvije godine mi je trebalo puno hrabrosti, strpljenja i snage da učvrstim osobne granice i krenem u vlastiti junački pothvat. Kada se osvrnem na to moj soundtrack je pjesma Hodaj
Uz glazbeni rad bavite se geštalt pedagogijom i na doktoratu ste obiteljske i bračne terapije u Ljubljani. Kako stižete sve?
Uz sve to sam i asistent na edukaciji ekspresivne art terapije u Zagrebu, sutrener na edukaciji integrativne geštalt pedagogije u Splitu. Kada me se pita kako sve stižem, uvijek se sjetim prof. Stanka Gerjolja koji često govori o Bileamovoj magarici koja je u jednom trenutnu odlučila stati. Zapravo ja ne stižem sve jer magarica, odnosno moje tijelo, ipak na kraju ima zadnju riječ. No, ne mogu reći da je to zbog doktorata, glazbe ili geštalt pedagogije. Glazba je moja potreba za izražavanjem. Geštalt pedagogije objedinjuje sve što već jesam u realizirani potencijal, dok je doktorat svjesni korak prema onom što želim raditi. Problem je sve to uskladiti sa životom u sustavu, posebno u slučaju žena koje su majke, domaćice i žele živjeti puninu svog potencijala.
Što mislite o terapeutskom učinku glazbe? Koristite li je na taj način u svom poslu i istraživačkom radu?
Glazba je sama po sebi ljekovita neovisno o žanrovima, a u pedagoškom ili terapeutskom procesu je čudesna. Ona je neizostavni dio moga rada, počevši od savjetovanja do doktorata na kojem sam umjerena na iznalaženje interdisciplinarnih i inovativnih načina rada s obiteljima i osobnim asistentima osoba s invaliditetom i s poteškoćama u razvoju. Važno mi biti i u kontaktu s prirodom, tako da koristim svaku priliku za radom na Konjičkom klubu u Livnu, gdje je jahanje sastavni dio procesa.
Koja bi tri hrvatska glazbenika izdvojili, a za koja smatrate da njihov glazbeni izričaj djeluje terapeutski?
Terapijski učinak može imati svaki oblik umjetnosti u sigurnom okruženju, pa tako i glazba. Pitanje je što ti je potrebno!? Glazbu uvodim u proces savjetovanja na puno načina - kada istražujemo i osvještavamo emocije, kod aktivacije arta kada osobu želim izvesti iz sigurne zone kako bi se otvorila podsvjesnom i na kraju procesa. Tada obično glazbu biram ja i najčešće je riječ o meditativnoj glazbi, francuskoj šansoni, fadu, soul i blues glazbi kao i djelima klasičnih skladatelja (Orff - Carmina Buran, Vivaldi –'' Četiri godišnja doba' i sl.). Na primjer, ako osoba istražuje svoju odlučnost i želi se pokrenuti odabrat ću Loreenu McKennitt i ''Book od Secrets'' ili ritmičnu glazbu afričkih bubnjeva uz koju će osoba istražiti čega je svjesna, koja se sjećanja javljaju, do kojih uvida dolazi i što joj je potrebno u tom trenutku. Efektni su se pokazali Čuvari svirala i njihova ''Šarena laž''ili Urbanova ''Mjesto za mene'', Rundekove ''Ruke', a za mene osobno i sevdah.
Dok osoba izrađuje art na temelju tih uvida, bira hoće li to činiti u tišini ili uz glazbu po izboru. Obično je to glazba koja osobi stvara osjećaj sigurnosti i nije sugestivna. Na samom kraju procesa osoba bira što joj je potrebno za zatvaranje priče i ohrabrenje za dalje. Tu se obično vrtio Gibo i ''Hodaj' ili, ''Vrime da se pomirim sa svitom''… U posebnom mi sjećanju ostaje moja generacija praktičara ekspresivne art terapije i edukacijski moduli u kojima nas je glazba spajala. Od Urbanove ''Sama'' i ''Budi moja voda'' do ''Zeke i potočića''. No, od svega me najviše iznenadilo kada je draga kolegica, za svoj završni rad i predstavljanje osobnog procesa odabrala ''Zonu sumraka'' - pjesmu s mog blues albuma ''Mirna Bosna''. To je bio poseban osjećaj.
Radili ste i kao vjeroučiteljica te istovremeno bili dio metal bendova. Ljubiteljica ste žestoke glazbe, kako ste pomirili ta dva svijeta?
Vjerujem da je Bog na križu odradio posao po pitanju pomirenja svjetova. Ja sam nastojala biti autentičan vjeroučitelj. Moja ljubav prema glazbi nikada nije isključivala ono što mi je bilo povjereno kanonskim mandatom. Drugo je pitanje, jesam li ispunila tuđa očekivanja i uklopila se u podmazane kalupe. Time se i ne zamaram. Jednostavno, volim glazbu u svim njenim oblicima. Danas pjevam u vokalnom kvartetu La priye, a od 2006. godine kada sam došla na studij teologije, pa sve do 2019. sam, osim u metal, rock ili evergreen bendovima, pjevala i u nagrađivanim zborovima i vokalnim sastavima (Modo diverso, Vox animae, Schola cantorum/Camerata vocale, VIS Sperantes).
Za razliku od Vas, Joško Tomić njeguje ipak nešto drugačiji žanrovski izričaj. Kako je zapravo došlo do vaše suradnje?
Joško je glazbeni biser koji poznaje i razumije glazbu u širokom rasponu. Osim toga je autor, aranžer te svira gitaru, bas, manodlinu i buzuki. Do suradnje je došlo jer sam zaista bila uporna u nastojanju da ga 2016. nagovorim da krenemo na Hvar gdje smo trebali nastupati preko ljeta. On je u to vrijeme privodio kraju priču s portugalskim fadom kojeg je svirao s Jelenom Radan. Sve se posložilo, a u spoju svjetova je nastao transakustični izričaj.
Saznali smo da ste pjesmu „Kad sam nasamo s njim“ snimili s vrhunskim glazbenicima u jednom danu. Kako je proteklo snimanje?
Nismo samo snimili pjesmu nego i popratni video koji možete pogledati na našim službenim stranicama i stranicama naše izdavačke kuće. Zahvalni smo na prilici da surađujemo s vrhunskim instrumentalistima i nagrađivanim glazbenicima: basist Mario Rašić, klavijaturist Danko Krznarić i bubnjar Mirsad Dalipi. Do realizacije ove ideje došlo je zahvaljujući diskografskoj kući Scardona koja je podržala pothvat i dala nam veliko povjerenje i vjetar u leđa.
Ime TransAcoustic označava spoj različitih svjetova, glazbe i senzibiliteta. Što možemo očekivati u budućnosti?
U budućnosti možete očekivati nastavak suradnje s provjerenom ekipom i more pjesama. Mi se nadamo i radujemo velikim koncertnim binama i festivalskim pozornicama, ali i prvom albumu. Kada već govorimo o spoju svjetova, idući korak je autorska pjesma, zanimljiva po mnogo toga, no otkrit ćemo da se autor pjesme preziva na B i pjeva u Buđenju, a producentskom timu se pridružuje i mladi glazbenik i režiser Antonio Perina.