To da idemo u školu, osnovnu pa srednju, a ako želimo i na fakultet, većina nas ne smatra nikakvim luksuzom. Također, to da možemo odabrati raditi ono što želimo, prema pozivu koji osjetimo u srcu možda još kao djeca- također ne smatramo ničim iznimnim. Na kraju krajeva, posebice to što živimo u stambenim uvjetima na koje smo navikli, uz toplu vodu i centralno grijanje, unutar naselja s trgovinama, ambulantama i dječjim vrtićima, nešto je što smatramo potpuno normalnim. Ne smatramo se privilegiranim zbog svega ovoga - ali to zapravo jesmo. Jer paralelno s našim svijetom postoji jedan u kojem djeca umjesto na igralište svaki dan s mamom odlaze na ulicu, prosjačiti.
Taj su svijet romska naselja koja su zapravo svojevrsni geto. Nastanjuje ih isključivo romska manjina, a mnogobrojne obitelji ondje imaju loše uvjete za život. Zbog predrasuda i diskriminacije na koju svakodnevno nailaze, stanovnici romskih naselja žive izolirano, nerado izlaze među druge, a stanuju "u svijet" poslati svoju djecu.
Upravo je u jednom takvom naselju, naime u romskom naselju Piškorovec u Međimurju, odrasla junakinja naše priče - Severina Lajtman. Već kao djevojčica Severina je imala san - postati glumicom i iako se to tada činilo malom vjerojatnim, Severina je čvrsto odlučila da od svojih snova neće odustajati:
"Djeca u razvoju imaju potrebe za nekim izvanškolskim aktivnostima, a u romskom naselju toga nema. Ako se netko želi baviti pjevanjem, plesom ili nečim treće, neće imati tu mogućnost. Ja sam tada pronašla svoj svijet u serijama, obožavala sam ih gledati. Jedino što me moglo na neki način maknuti od moje okoline bila je televizija i sva ostala tehnologija. Tako sam pronalazila motivaciju za sebe, da razvijem svoj potencijal, tu se rodila ta moja želja da jednog dana postanem glumica", prisjeća se Severina koja je, pogađate, ime dobila po slavnoj pjevačici.
U kući mnogočlane obitelji Lajtman često su se slušali Sevkini hitovi, a mama i tata veliki obožavatelji popularne pjevačice, kao da su odabirom imena svojoj kćerki odredili sudbinu: i ovu Seve privlači zaplivati showbiz vodama. Za razliku od obitelji drugih djevojčica s kojima se Severina igrala u međimurskom naselju, njezina joj je obitelj od početka bila podrška u tome da ostvari ono što je naumila. Ipak, unatoč toj rijetkoj sreći, ova mlada Romkinja nije uvijek imala lagan put. Već u osnovnoj školi u Maloj Subotici nerijetko je na vlastitoj koži osjetila vlastitoj koži što znači diskriminacija - i koliko boli. Ali povremeni ružni komentari i isključivanje iz igre Severinu nisu poljuljali.
Skupila je svu svoju hrabrost i već u petom razredu nastupila je na dobro poznatom natjecanju Lidrano. Nastavila se natjecati iz godine u godinu i profesori su ubrzo zapazili kako ova djevojčica gaji poseban talent:
"Profesori su bili ti koju si uopće pokazali da postoji umjetnička gimnazija i ja sam shvatila da je to približno ono što ja želim u životu,“ priča Severina.
A da je ona idealna kandidatkinja za njihovu stipendiju shvatili su iz Zaklade Solidarna koja je Severini pomogla pokriti troškove školovanja u metropoli. Tako je ova mlada Romkinja jedna od rijetkih koja je dobila smještaj u Učeničkom domu Antuna Gustava Matoša i krenula u Privatnu umjetničku gimnaziju. Kad se prvi put našla sama u velikom gradu, osjećala se pomalo kao Alisa u zemlji čudesa:
"Najprije sam pomislila kako ću se izgubiti i to se, naravno, i dogodilo. Ali ono što mi je bilo zanimljivo je da sam spoznala kako postoji taj sasvim drugačiji svijet. Odjednom sam bila prihvaćena – a i dalje se tako osjećam. Doduše, još uvijek sam se susretala s diskriminacijom, ali zaista rijetko. Učenici u školi i domu uključivali su me u svoj svakodnevni razgovor, a to nije bilo slučaj s mojim vršnjacima u osnovnoj školi.“
U međuvremenu, ova 18-godišnjakinja uspješno završava srednju školu, a da je gluma definitivno ono čim se želi baviti dobila je potvrdu kad se iskušala u svojoj prvoj predstavi, naziva 'Pogledajme'. Predstava, nagrađena Nagradom hrvatskog glumišta, autorski je projekt Romana Nikolića nastao u suradnji s umjetnicima Sindirelom Bobarić i Sinišom Senadom Musićem, a pogovora upravo o diskriminaciji kroz osobna iskustva onih koji stoje na sceni. Iako se predstava igra već četvrtu godinu, Severina je zapravo dio nove postave, iza sebe ima već 12 izvedbi, a nastupa i dalje. No, zapravo se ne želi ograničiti samo na kazališne daske:
„Želim se u svemu iskušati: teatar, film, serija. Jednostavno, želim sve isprobati. Moj uzor je glumica Sementa Rajhard, jer je i njezin početak bio težak, isto je Romkinja. Upoznala sam je jednom kad sam bila jako mala“, govori nam Severina sa sjajem u očima.
Ova maturantica uz učenje i uz nastupe dio vremena daje posvetila je i pomaganju drugima. Preko Romske organizacije mladih Hrvatske radi kao tako zvana mentorica, što znači da pomaže onima koji su tek doputovali u Zagreb na školovanje – i još se teško snalaze u velikom gradu, baš kao ona nekoć. Uz sve ove obaveze, dakako, priprema se i za Akademiju dramske umjetnosti:
"Trenutačno istražujem što moram naučiti za prijemni, kakav tip dijaloga ili poezije. Čula sam da je teško proći prijamni ispit i upisati Akademiju, ali ja ću dati sve od sebe - pa što bude“, kaže Severina.
Mi vjerujemo da je će ovoj ambicioznoj djevojci, na ovaj ili onaj način sve poći za rukom – već je dokazala koliko je uporna. Svoje je snove sljedila čak i onda kad se činilo da je prepreke na njezinom putu planine koje je nemoguće prijeći - a vlastitim je primjerom utabala put djeci romskih naselja koja će se jednom možda odvažiti krenuti njezinim stopama. Severina je jedna od onih mladih žena koje mijenjaju svijet - a njezino ćemo lijepo lice, bez sumnje, sve češće viđati.