Krug

U domaćim kinima se upravo počeo prikazivati jedan od interesantnijih naslova godine, triler „Krug“, u kojem naslovne uloge tumače Emma Watson i Tom Hanks.

No, iako se radi o vrlo aktualnoj temi koja već neko vrijeme čeka propisnu obradu, ekranizacija Dave Eggersove knjige „Krug“, koja je zapravo inačica Orwellove „1984.“, premda stilski vrlo dotjerana, ipak je ispodprosječna varijacija već viđenih filmova o internetsko-korporacijskom dobu.

Prvo, riječ-dvije o samoj radnji.
Zamislite križanca tech guru-a à la Mark Zuckerberg, Steve Jobs i, recimo, Bill Gates kako drži jedan od svojih motivacijskih govora pred prepunim auditorijem u kojem svaka, ali baš svaka, osoba ima u ruci pametni telefon. Ovdje je to simpatični Eamon Bailey (Tom Hanks), osnivač najveće tvrtke ovog tipa na svijetu, po imenu „Krug“. U njoj će se, pomoću prijateljice, zaposliti mlada Mae Holland (u interpretaciji izvrsne Emme Watson) a koja se od početničkog posla u sektoru korisničke podrške uspinje do pozicije glavnog zagovornika kompanije tako što pristaje da 24 sata dnevno nosi mikrokameru uz pomoć koje njezin život postaje reality serija.
I tu stvari kreću onako kako to obično biva kad se život pretvori u live stream preko društvene mreže. Sve u jednom trenutku poprima gotovo bolesnu dimenziju, koja se u ovom konkretnom slučaju očituje tako da netko nastrada – konkretno, Maein najbolji prijatelj Mercer (glumi ga talentirani Ellar Coltrane) – jer njegovu smrt isprovociraju svjesne i, što je još važnije, dobrovoljne aktivnosti milijuna ljudi trenutno aktivnih na „mreži svih mreža“.  

Više no neshvatljivo i krajnje šokantno da je riječ o njezinoj normalnoj uporabi, ali ne i u „Krugu“, gdje gledatelji imaju prilike vidjeti u realnom vremenu što se može dogoditi kada se stvari dovedu do apsurda i kada virtualna stvarnost na, zapravo, jeziv način proguta pred-digitalnu. I gdje ih, isto tako, autor i redatelj dovode u krajnje zbunjujuću situaciju…

Naime, temu društvenih mreža i brisanja granica između privatnog i javnog film prikazuje na dosljedan način svega do svoje polovice (ili manje) jer se dotad prilično jasno ukazuje na moguće negativne posljedice interneta bez kojeg bi teško bilo zamisliti život u 21. stoljeću.
No, na žalost, ne i u njegovom ostatku.

Kao savršen materijal za vrbovanje mlada će Mae u jednom trenutku shvatiti kako nije baš normalno da te suradnici prijateljski „upozoravaju“ da nisi dovoljno aktivan na društvenim mrežama ili da ti otac ima multiplu sklerozu pa kako to da nisi znao da tvrtka ima grupu potpore za djecu oboljelih od te bolesti. Ili pak da planira ugrađivati čipove u kosti djece kako bi ih se zaštitilo od predatora, i tome sl. Međutim, kao osoba koju nešto muči, Mae je i savršena žrtva. Preko nje tvrtka želi sprovesti u djelo plan da u potpunosti kontrolira sve i svakoga u svakom trenutku, i to čini vrlo uspješno.

I onda, umjesto da se tome odupre, glavna junakinja čini upravo suprotno. A najgore je što to izgleda tako kao da to radi zato da se svidi drugima.

Osim toga, kada je paranoja postala normalna i/ili poželjna? I, otkad je super dijeliti baš sve sa svima, i to stalno?...
Tek toliko…