Neki dan sam se našla na ručku s frendicom koju nisam jako dugo vidjela. Sprijateljila sam se s njom u vrijeme kada smo radile skupa, a potom se preselila daleko, daleko, na sjever. Ona je nemirni duh, imam dojam da se osjeća doma gdje god da spusti kofer i nikako se ne bi složila s mojom tvrdnjom da je otišla daleko. Njoj je sve blizu i sve joj je moguće. Ništa nije neizvedivo. Jedna je od zanimljivijih osoba koje poznajem. Nježna, draga, kreativna, marljiva, živopisna i jako inteligentna.
Svojom je tišinom glasna. Priča odmjereno, smireno i njoj ne mogu upadati u riječ. Jer bi bilo nepristojno. U riječ se upada ljudima koji ti ne daju doći do riječi, a ona nije takva. S ovim drugima rijetko kada i da pričam. S vremenom sam naučila birati društvo i ne da mi se trošiti energiju ni vrijeme na nekoga tko me živcira, a nerijetko se dogadi da upravo oni koji su glasni i upadaju u riječ, u biti nemaju što za reći.
Da se razumijemo, nisu svi takvi. Imam prijatelje (istina, većinom prijateljice) s kojima razgovori izgledaju kao graktanje vrana i za sve je puno bolje kada se odvijaju na nekoj livadi, planini ili u stanu s dobrom izolacijom. Potroše se tu i glasnice i živci, no vrijedi. Svašta izgladimo i dogovorimo.
Nas smo se dvije našle ispred restorana, sjele, naručile i odmah krenule pričati kao da smo jučer bile skupa pa nastavljamo gdje smo stale. A vidjele smo se posljednji put prije dvije godine, taman uoči korone i potresa. U međuvremenu smo se rijetko čule, no to ništa ne mijenja na stvari. Volim takve odnose. Neposredne, iskrene, prirodne, koji teku poput velike, mirne rijeke. Ono što mi se još više sviđa je činjenica da u tih pet sati koliko smo provele skupa nismo ni šest sekundi potrošile na trač. S obzirom da imamo zajedničke poznanike, kolege s kojima smo nekada radile, a nisu svi u kategoriji simpatičnih, mogle smo satima tračati. Ali nismo. Ni trenutka. A nismo se gasile.
Frajeri su neiscrpna tema. Bivši, sadašnji, budući. Posao također, hrana, pandemija, bizarne situacije u kojima se, hoćeš, nećeš - nađeš, ideje od kojih neke imaju potencijal postati genijalne pa nam donijeti brdo love (čisto da riješimo stambena pitanja), život kao takav. Kući sam došla kasno navečer, puna dojmova i iskreno zahvalna što imam u svome životu ljude poput nje. U kojima nema ni zloće ni zavisti. Još je ljepše kada su to žene pa demantiraju one koji tvrde da smo jedna drugoj najveći neprijatelj. E pa nismo.
Međusobno se čuvamo, hrabrimo se, tješimo i slušamo. Kuhamo si ručkove, pečemo kore za mađarice, bojimo kose, jedna smo drugoj oči na leđima, rame za plakanje, krilo u koje spuštamo glavu, bunar za tajne, bankomat, oštra, ali konstruktivna kritika (tko će ti, ako ne ona, reći da ti guza u tim hlačama izgleda kao trokrilni ormar ili da bi trebala nositi push up grudnjak, a ne tanki, nevidljivi koji nema snage izboriti se s gravitacijom. Ili da je krajnje vrijeme da prestaneš kukati i ponašati se kao primadona, o čemu god da je riječ).
Jedna smo drugoj adresa na koju stižu cipele incognito naručene s interneta jer su bile na popustu koji se ne propušta (pa se čeka pravi trenutak kako bi iste imale premijeru u dnevnom boravku i bile predstavljene drugoj strani), tete čuvalice kad vrtići odu "online". Ženska prijateljstva su hrana za dušu. U svijetu punom betona, hladnog čelika, mržnje, ega i sile, ona su nježna poput svile.
*Stavovi i metode izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije zena.hr