Sjećam se, prije sto dana iskočio mi na Fejsu članak o tome kako je još samo nešto više od tri mjeseca do Božića. Oni najzaigraniji među nama već tada počinju odbrojavati, maštati, skrolati po Instagramu i uživati u prerano okićenim drvcima i lanjskim blagdanskim dekoracijama.
Ne spadam u tu grupu ljudi, ali moram priznati da mi je ove godine srce zaigralo kada sam naišla na prvi okićeni izlog. Istina, bile su u njemu dimljene kobasice i čvarci, ali uvjeravam vas, ono što me razveselilo su lampice koje su bljeskale i obasjavale slavonske bombone.
Dogodilo se to krajem studenog. Osjetila sam spokoj i pomislila kako još puno ima do Božića, kako ću ove godine sigurno ići na zornice (ispostavilo se ipak da ću dogodine...), duhom se pripremiti za najljepši kršćanski blagdan, ali i napraviti sve na vrijeme da ne poludim na Badnjak. Želim božićnu čaroliju, a ne božićno ludilo.
I eto, sutra je Badnjak, a ja svečano ulazim u božićno ludilo. Lampice šizofreno bljeskaju, ne izazivaju više spokoj, kako kada su obasjavale čvarke, nego kratki spoj! Na rubu sam blagdanskog živčanog sloma! Poslijepodne sam provela na zimi, u redovima pred dućanima. Smrznule su mi se noge i lako je moguće da me ulovi prehlada. Covid potpisuje režiju za Božić, a on voli restrikcije i dramu. U trgovinama je dopušten broj ljudi "u tragovima". Ovisno o kvadraturi prostorije.
Ušla sam zajedno s nekolicinom privilegiranih u tom trenutku, brzinski skenirala police, kombinirala, izabrala, prodavačica smotala, ja peglala pa izletjela van kako bi i drugi stigli spiskati pare. Kupujem poklone - iako sam si obećala - ove godine samo minimalno i samo najmlađima. Božić je blagdan skromnosti, a ne blagdan za banke! A tko najviše trlja ruke dok se tamo na slamici rađa Bog? Banka!
Požurila sam doma, posla je preko glave. Treba napraviti mađarice. Kore sam razvaljala prije nekoliko dana i baš sam bila sretna jer sam nešto napravila na vrijeme. Ulazim u kuhinju, vežem pregaču i pada mi mrak na oči! Skroz sam zaboravila na onaj vakumirani suhi bakalar koji poput puške stoji naslonjen u kutu lođe! Nadobudno sam ga kupila prije nekoliko dana da ga po starinski napravim. Što mi bi? Prije su ljudi imali vremena namakati i nakuhavati. Ili su bili bolje organizirani? Ja nemam i nisam! Jedva da imam vremena skuhati instant juhu! Što sad da radim s bakalarom?
Ništa. Zašto bi bilo jednostavno, kada može biti komplicirano? Uzimam ribetinu, vadim je iz plastike i namačem. Sad jedno osam sati ne moram misliti na Norvešku. Vraćam se kremi za mađarice, zvoni telefon. Stavljam frendicu na razglas, jeca, a u pozadini vrište klinci. Jedno plače, drugo se dere. Pas laje, s radija se čuju Zvončići! Totalna blagdanska psihorapsodija.
Kaže, upravo se posvađala s mužem. Izletio je iz stana i zalupio vratima. Inače ne lupa (sam ih je postavljao i zna što je dobar štok i kako ga tretirati). Vjeruje (zbog lupanja i neobazrivosti prema štokovima) da je to kraj njihovom braku. Kaže, inzistirala je na umjetnom boru, on je opet donio pravi. Tu je eskaliralo.
Što da joj kažem...Voli čovjek miris drveta, a ona to ne razumije… Misli da ju ne poštuje, a on nju smatra nezahvalnom. U svakom slučaju, ona sada u suzama radi krancle i nema pojma gdje je on. Plače kao kišna godina i brine se kako će sutra na polnoćku bez njega i što će ljudi reći?! Kažem joj da radije pazi na vrijeme i gleda u pećnicu, da joj ne zagore keksići. To bi tek bio kaos. Klinci su već umazani marmeladom i spremni da ih mažu. Naoružali su se noževima za mazanje, no po svemu sudeći radit će tu najviše prstići. Nema se što čekati da se keksi ohlade. Više nikakva pravila ne vrijede. Kreće vladavina kaosa!
Odjednom prestaje plakati, kaže sva ushićena vratio se! Ja joj ponavljam s druge strane telefona da pazi na keksiće, ali ne doživljava me. Čujem kako ga pita gdje je bio, on joj odgovara: Po stalak za bor! Kaže mi sva vesela da mora ići. Već vidim iduću dramu na pomolu. Za koji tren! Krancli....
Izgleda da je božićno ludilo sastavni dio blagdana baš poput lampica, kolača, okićenog drvca, gužve u kući, jaslica. Nekako mi se čini da bi se i Josip i Marija pošteno posvađali da im nije gorjelo pod petama. Ona bi prigovorila, on bi demonstrativno otišao iz štalice. No, imali su prečeg posla... Trebalo je svijetu donijeti Boga.
* Stavovi i metode izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju stav redakcije žena.hr