Sve smo mi odrasle slušajući kako se plače poput curice, trči poput djevojčice i isto tako ženski smotano baca lopta. Sve što nije dobro radi se ženski, dok se pravo muški stišće ruka pri rukovanju, muški se podnose nedaće, muški se pobjeđuje… Muški je mjerilo za jakost, a ženski za slabost. Dječaci ne plaču i ne trče kao curice. Na njihovu štetu, odgojile smo ih da stisnu zube i gutaju suze. Puno bi iskrenije i bogatije život živjeli da se ugledaju na curice.
Ali pravi muškarci ne znaju za suze. Na žalost, shvate da je zdravo, dobro i nužno plakati tek tamo u zreloj dobi kada je teret na duši toliko težak da ih više nije briga što će drugi misliti pa se okrenu svojim davno zatomljenim osjećajima. Puno se toga dotad skupi u njihovim životima, udalje se od sebe toliko da se ne prepoznaju i ne osjećaju pa čovjek više ne može izdržati, a da se pošteno ženski ne isplače. U toj takozvanoj ženskoj slabosti nalazi se snaga, toliko mila muškarcima. Suze su one koje im bistre put i vraćaju ih natrag u toplo žensko krilo gdje se, gle li paradoksa, osjećaju najsigurnije. U jezgri one koja je slabiji spol, koja je nepotpuna i koja živi u svijetu neprilagođenom joj, skrojenom po muškim mjerilima.
Ipak, među hladne zidove takvog svijeta ona će unijeti toplinu i izgraditi dom. Žena ima nevjerojatnu moć prilagoditi se i izvući najbolje iz situacije u kojoj se nalazi. Ona zna popravljati stvari. One fine, neopipljive stvari od kojih smo sazdani, za koje joj ne trebaju ni bušilice ni pile, samo tople, nježne ruke i zagrljaj.
U ponedjeljak je obilježen Međunarodni dan djevojčica. Progasila ga je 2011. Generalna skupština UN-a kako bi podignula svijest o pravima djevojčica diljem svijeta, a koja su u nekim njegovim dijelovima opasno ugrožena. Mnoge djevojčice još uvijek nemaju pravo na školovanje i moraju se udati kako bi imale kakvu-takvu budućnost. Mlade rađaju djecu i tu njihov život staje. Majčinstvo je divno, ali ne sa 14 godina. Puno prije s 28 ili 40, zašto ne?
Djevojčice stasaju u žene u sjeni dječaka. Tim istim dječacima kada odrastu postaju supruge, preuzimajući na sebe sve kućanske poslove i odgoj djece. On radi jer je njegov posao bolje plaćen (ovo je tema za sebe. Žene su za isti rad manje plaćene, nego muškarci). Tek kad klinci odrastu, posvećuju se svojim hobijima, a neke upisuju davno željene doktorate. Naravno, ako kraj sebe imaju razumnog supruga ili ga nemaju uopće.
Prije par dana na radiju sam slušala o istraživanju provedenom na temu kućanskih poslova u Hrvatskoj, odnosno o tome tko ih u vezi obavlja. Pokazalo se da se najviša razina neravnopravnosti u obavljanju kućanskih poslova ogleda u glačanju. Frajeri se, iz nekog meni nepoznatog razloga, panično boje glačala. Njih samo sedam posto usudi se ispeglati si košulju. Ni WC školjku ne vole čistiti iako su u pravilu oni ti koji ne znaju ciljati… Kupaonicu u 90 posto kućanstava ribaju žene.
Što bi bilo kada bi žene stale? Na jedan dan samo. U cijelom svijetu. Kada bi se dogovorile da primjerice idući ponedjeljak odluče ne maknuti prstom i ostanu u krevetu uz kroasan i kavu, a kasnije odu na masažu i ne kažu kad će se vratiti kući?
Kaos bi bio. Kaos strašniji od glačala i zgužvane košulje koja čeka na spretne ženske ruke. Bio bi plač i škrgut zuba, onih koji tek niču i onih s keramičkim ljuskicama, dernjava, tantrumi mali i veliki. Treba pronaći čiste čarape! Nije rekla u kojoj ladici stoje (iako već 20 godina stoje na istom mjestu). Bosonogi bi išli na posao, možda i gologuzi. Gaće su jednako misteriozni komad garderobe kao i čarape. Čiste i ispeglane osvanu na krevetu, ali on nikada nije otkrio otkud dolaze i kamo idu kad ih skine...
A djecu spremiti za vrtić i školu? E to je već kategorija iznad ove. Zakazati pregled kod oftalmologa jer malena stalno žmirka, uplatiti balet, otići na roditeljski, odvesti psa na cijepljenje, skuhati ručak pa večeru pa doručak pa opet ručak i opet večeru i opet doručak i opet ručak i večeru i doručak. Ako brojiš, ovdje su nanizana tek četiri dana, a već izgleda prestrašno. Sad se već nakupilo i bijelog veša za prati, a on o perilici zna samo da ju je uzeo na dvije rate. Ozbiljni štrajkovi znaju trajati i dulje od četiri dana. Počelo je s jednim, ali prolongiralo se. Zna se to dogoditi kad se onima što potražuju ne žele ispuniti zahtjevi. U ovom slučaju to bi bilo više uvažavanja. To je sve što žene traže. Da ih se poštuje onako muški kako se pravo muški stišće ruka pri rukovanju. Beskompromisno! Iz toga onda proizlaze i jednake plaće za jednako obavljen posao, sklanjanje tanjura za sobom nakon ručka, suze koje se ne obezvrjeđuju.
Kako ne bi došlo do smaka svijeta, jer smak je nestanak svijeta kakvog znamo, treba misliti na djevojčice i poticati ih da rastu u najljepšem mogućem okruženju. Dostojnom curica! Ipak će, dragi naši dečki, one kad odrastu znati gdje su vam čarape i gdje vam je srce! Potrudite se da im budete u milosti.
Stavovi i metode izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije žena.hr