NAKLADA LJEVAK
Ece Temelkuran - ŽENE KOJE PUŠU U ČVOROVE
Žene koje pušu u čvorove roman je ceste koji iz ženske perspektive, kroz putovanje od Tunisa do Libanona, sagledava mogućnosti i prava žena u suvremenom islamskom svijetu.
Muškarac koji je slomio srce jednoj ženi… Četiri žene koje su odlučile prijeći pustinju kako bi ga ubile… Književno djelo poznate turske književnice i novinarke Ece Temelkuran Žene koje pušu u čvorove priča je o tom putovanju. Riječ je o prvome romanu ove vrste. Nitko, naime, do sada nije na turskome napisao roman ceste u kojem su četiri glavne junakinje nezapadnjačke žene i čija se radnja događa na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi.
Glavne su junakinje u romanu uistinu iznimne i kompleksne: zapravo je riječ o suvremenim muslimankama koje su u potrazi za svojom biti. One su istodobno ranjive i snažne, krhke i odlučne… Odluka o tome da krenu na put bez unaprijed dogovorenog odredišta i cilja – osim osvete koju kuje madam Lilla – i način na koji se te žene međusobno podupiru i razmjenjuju najintimnije priče nude nam mogućnost da zajedno s njima propitujemo odnos slučaja i sudbine, kao i stvarnoga i prividnoga života. U knjizi se osobno pretvara u političko i obrnuto, pa čitajući knjigu postajemo svjesni činjenice kako je u svakodnevnom životu politička sfera isprepletena s najintimnijom.
»Prekrasan i slikovit jezik!« Die Presse
»Napet, strastven roman.« Das macht Spaß
»Autorica Ece Temelkuran razbuktava u ovome romanu vatromet napetosti od koje zastaje dah. Djelo je to u kojem se isprepleću nekonvencionalne slike svakodnevice, povijest Zapada i Istoka te religijske anamneze i komičnost.« Hannes Kraus, K. West Magazin
Carl Frode Tiller - U KRUGU
Tillerova proza u ovom, kako ga mnogi nazivaju, remek-djelu, usta je, a istodobno transparentna, ozbiljna, a istodobno uzbudljiva i komunikativna te nadasve originalna u načinu na koji prikazuje zamršenu mrežu sjećanja i dojmova koje drugi ljudi imaju o nama.
Roman Krugovi pokriva širok i dubok spektar i u psihološkom i u sociološkom smislu. Glavni junak David pati od amnezije. Oglas objavljen u novinama poziva njegove znance i prijatelje da mu pišu pisma kako bi mu potaknuli sjećanje. Ta pisma čine mrežu tekstova u kojima se Davidova biografija – kao i biografije onih koji mu pišu – ponovo ispisuje i dovodi u pitanje. Pisma su usredotočena uglavnom na prošlost, govoreći o tome što se dogodilo generaciji Norvežana sredinom 20. stoljeća, o rodnim ulogama i o potrazi za identitetom. Iako se radnja romana odvija tijekom samo nekoliko tjedana, uspijevamo doznati priču o nekoliko generacija na puno elegantniji, ekonomičniji i dinamičniji način nego u klasičnim obiteljskim kronikama.
Tiller majstorskom vještinom iznosi na površinu mračne sile u ljudskom umu, razotkrivajući napete međuljudske odnose. Radnja se kreće između opisa sadašnjosti i dnevničkih sjećanja na razdoblje 1970-ih i 1980-ih u kojima se opisuje Davidov život – no naratori prije svega opisuju sebe i sjećanja na vlastite frustracije i bijes, na neispunjena očekivanja, na obiteljske sukobe i razočaranja, na gorke nesporazume između očeva i sinova i na bračne inkompatibilnosti. Tiller ima oštro oko za nepisana pravila male usko povezane norveške zajednice, gdje je rodna diskriminacija na početku 20. stoljeća još živa i gdje ispod površine cvjeta mačo kultura. Kritičari ovaj višestruko nagrađivani roman (osvojio je, između ostaloga, nagradu Brageprisen, Nagradu norveške književne kritike i Nagradu EU za književnost) proglašavaju remek-djelom napisanim vrlo inteligentno, s ibsenovskom virtuoznošću.
Norveško remek-djelo o nerazmrsivoj isprepletenosti istina i laži. Tillerov inteligentan roman napisan virtuoznim stilom osigurao je svojem autoru mjesto među elitom skandinavskih pisaca. - Magazine Littéraire, Francuska
Višestruko nagrađivan norveški roman u kojem autor stavlja svoje likove pod bergmanovsko povećalo. Knjiga je izvanredno dobro napisana, s portretima likova podignutim na novu literarnu razinu. Sjajna priča, umjetnost najvišeg ranga. - Berlingske Tidende, Danska
Andrea Andrassy - DNEVNIK GRADSKE CURE
Ovo je popis stvari koje nećete pronaći u knjizi “Dnevnik gradske cure”. Andrea Andrassy nas kroz seriju odabranih kolumni vodi u svijet muško-ženskih odnosa, prekida, torte od sira i, možda najvažnije od svega, otkriva kako postati petorazredni glumac u trećerazrednoj seriji. Za dodatnu vrijednost, tu su i vodič kroz najpopularnije dijete sezone, iscrpan plan za spas BDP-a te odgovor na vječno pitanje: “Je li Batman gay?” Plus, unutra je golišava slika.
Knjiga Dnevnik gradske cure je kolekcija istoimenih kolumni koje autorica Andrea Andrassy piše na portalu Index.hr. Sastoji se od odabranih tekstova koji se od 2012. godine objavljuju na spomenutom portalu. Riječ je o chick-lit kolumnama koje na prvu podsjećaju na Seks i grad, ali autorica koristi puno oštriji jezik i bavi se temama koje izlaze iz okvira standardnih lifestyle tema.
Kolumnu na tjednoj bazi čita preko 20 tisuća ljudi, a zanimljivo je da Dnevnik gradske cure, iako djeluje kao štivo za žene, ima i veliku mušku čitateljsku publiku. Andrea Andrassy u kolumnama obrađuje brojne teme o kojima većina nas u slobodno vrijeme priča na kavi – veze, ljubav, prekidi, seks i malo ruganja političkoj situaciji – sve su ovo stvari koje se nalaze u knjizi. Autorica na sarkastičan način priča o stvarima koje je vesele, inspiriraju ili smetaju, a u svakom tekstu se obraća ljudima koji se možda neće uvijek poistovjetiti s temom, ali će se sigurno dobro zabaviti i nasmijati. Specifičan način izražavanja postao je vrlo popularan među autoričinom publikom, pa nije čudno da čitatelji često koriste njene posebne izraze iz kolumni.
Viktor Horváth - TURSKO ZRCALO
Vikor Horváth u svom romanu vidi svoj rodni grad i zavičaj kao mjesto na kojem se, između rijeka Save i Dunava, ukrštavaju različiti svjetovi i civilizacije, kao melting pot različitih kultura, europskih i orijentalnih, u kojem se isprepliću panonska, balkanska pa čak i mediteranska civilizacija.
Tursko zrcalo mađarskog pisca Viktora Horvátha (1962.) zbiva se u mađarskom gradu Pečuhu u vrijeme Sulejmana Veličanstvenog, na samoj granici otomanskog i habsburškog carstva na kojoj se isprepleću panonska, balkanska i mediteranska civilizacija. Mjesto radnje je Pečuh, roman se djelomično zbiva i u Slavoniji, pa je između ostalog opisan detalj u gradnji Velikog osječkog mosta. U ovom pustolovnom romanu koji se poziva na tradicionalni žanr didaktičkih biografija, Horváth je uspješno rekonstruirao svakodnevni život u vremenu kada je Panonija bila načičkana džamijama, ordelima, dućančićima, turskim kupalištima i orijentalnim kulisama koje povremeno podsjećaju na Tisuću i jednu noć. Viktor Horváth maštovito se poigrao povijesnim stereotipima i napisao uzbudljivu priču o živopisnom gradu, zanimljivim književnim likovima, ljubavnim pripovijestima, ratnim obračunima, intrigama i pomirenjima. Horváthovo Tursko zrcalo čitatelje – kako je kritika već konstatirala – podučava i zabavlja ili, još bolje, podučava kroz zabavu.
Roman Tursko zrcalo žanrovski je avanturistički roman koji se poziva na tradicionalni žanr didaktičkih biografija (“zrcala”). Horváth je napisao pustolovni roman, čija se radnja zbiva u vrijeme slavnog vojskovođe Sulejmana Veličanstvenog. Tursko zrcalo roman je ispunjen žanrovskim konvencijama: ljubavnim pripovijestima, ratnim obračunima, intrigama i pomirenjima. Autor je umješno rekonstruirao svakodnevni život vremena o kojem piše – Pečuh u Turskom zrcalu doista nalikuje gradu iz Tisuću i jedne noći, bajkovitom gradu ispunjenom orijentalnim kulisama, džamijama, bordelima, turskim kupalištima, orijentalnim dućančićima.
No Tursko zrcalo nije samo kompleksna rekonstrukcija Otomanskog carstva kao multinacionalnog i multikulturnog društva: važna romaneskna inovacija leži u činjenici da Horváth nije svoju priču ispripovijedao iz lokalnog, mađarskog, već iz turskog motrišta, što je začudna ali svakako originalna literarna odluka. To što Horváth pripovijeda domovinsko-povijesne događaja iz točke gledišta jednoga Turčina ne dodaje pripovijesti samo elemente začudnosti i humora, već knjigu pretvara u svojevrsnu interkulturnu raspravu. Tursko zrcalo je roman koji – kako je kritika već konstatirala – čitatelje podučava i zabavlja – ili još bolje podučava kroz zabavu.
The Economist – MEGAPROMJENA - Kako će izgledati svijet 2050.
Priredili: Daniel Franklin i John Andrews
Kako će izgledati svijet 2050. godine? Kakvi će biti učinci demografskih promjena koje se odvijaju diljem svijeta? Koja će znanstvena i tehnološka otkrića biti najvažnija? Kako će izgledati ratovi u budućnosti? Knjiga bivših i sadašnjih novinara poznatoga časopisa The Economist Megapromjena bavi se sveobuhvatnim trendovima koji preobražavaju svijet brže negoli ikada u ljudskoj povijesti. Ovo iznimno zanimljivo djelo otkriva i objašnjava najvažnije sile koje će utjecati na naše živote u sljedećim desetljećima, od globalizacije i novih tehnologija preko razvoja političkog i zdravstvenog sustava do upravljanja klimatskim promjenama.
Godine 2050. na svijetu će živjeti 9 milijardi ljudi – u usporedbi sa 7 milijardi koliko ih je danas – a taj će broj kontinuirano rasti. Stanovništvo starije od 65 godina u najmanju će se ruku udvostručiti, a Azija bi 2050. mogla činiti više od polovine svjetskoga gospodarstva. Osim toga, tada bismo već trebali znati jesmo li sami u svemiru. Kakve druge megapromjene možemo očekivati – i kakav će biti njihov utjecaj?
Zaključci izneseni u ovome hvaljenom interdisciplinarnom djelu o tome kako će svijet izgledati 2050. često su iznenađujući, posebice zato što su prožeti optimizmom. Knjiga je podijeljena na 4 cjeline (Ljudi i odnosi; Nebo i zemlja; Gospodarstvo i biznis; Znanje i napredak) te u 20 zanimljivih poglavlja pokriva mnogobrojne teme, od zdravlja i gospodarstva preko budućnosti religije do svemirskih istraživanja.
»Ova sjajna knjiga ponire u krizu o kojoj čitamo u novinama i razotkriva sile koje oblikuju naše gospodarstvo, politiku i svakodnevni život. Predviđanja o svijetu sutrašnjice izložena su jasno, provokativno, zanimljivo i uvjerljivo.«
Mark Leonard, autor knjiga Why Europe Will Run the 21st Century i What Does China Think?
»Iznesene su neke iznimno zanimljive stvari, posebice one iz znanstvene perspektive.«
The Weekend Australian
Bruno Šimleša - UMJETNOST ŽIVOTA
Kako ovladati umijećem ljubavi
U Školi života Bruno Šimleša učio nas je kako zavoljeti sebe, u Ljubavologiji nas je naučio kako voljeti druge, a pritom ostati svoj. U knjizi Umjetnost života ide korak dalje jer nam otkriva kako životna iskustva pretvoriti u neprocjenjive umjetnine, a od svojega života stvoriti remek-djelo!
„Svjestan sam koliko ambiciozno zvuče te ideje, ali ako su nam suđene najviše visine, šteta je zadovoljiti se osrednjim životom. Šteta je svoj život ne posvetiti ljubavi i stavljati sebe na zadnje mjesto u vlastitom životu“, kaže autor.
U osam poglavlja Šimleša govori o svetosti života, ljubavi, obitelji, Bogu, zdravom razumu i o tome kako postati životni umjetnik. Piše o ključnim životnim idejama objašnjavajući kako se možemo igrati u životu, ali ne i poigravati s njime budući da je život svet. Jedna od najvažnijih ideja ove knjige jest da smo pravo voljeti i biti voljeni stekli rođenjem. To pravo nitko nam ne može oduzeti pa autor u knjizi objašnjava kako možemo privući ljubav koju zaslužujemo.
Nada Mihelčić - DRAGA MAMA
Upravo takav ženski lik – odlučan, samosvojan, napredan, inteligentan i borben – a ujedno senzibilan i ranjiv, zaštitni je znak romana Nade Mihelčić, ujedno zasigurno i identifikacijska točka mnogih suvremenih djevojaka i mladića, ono privlačno 'tajno' mjesto koje njezine romane uzdiže na sam vrh omiljenih djela za mlade, kako iz perspektive čitatelja, tako i sudom kritike.
Zanimljivost romana Draga mama, ujedno i jedna od njegovih glavnih kvaliteta, proizlazi iz načina kako Nada Mihelčić vodi cjelokupnu priču. Sva su događanja, ali i sve misli, emocije i unutarnji rascjepi prikazani iz pripovjedačke i fokalizatorske pozicije Viktorije, odnosno Bucke, kako je, ne obazirući se na činjenicu da se mladoj djevojci to nimalo ne sviđa, uporno zove njezina majka. Viktorijin pogled, dakako, maksimalno je subjektivan, obilježen lepezom različitih emocija i stanja koje proživljava tijekom najtežih mjeseci svoga odrastanja, no isto tako on je i iznimno zreo, u širini i dubini zahvata svijeta oko sebe možda i netipično zreo za tinejdžerku. Takav fokalizator, nesumnjivo, romanu osigurava doticanje problematike koja je mnogo više od individualnih teškoća jedne djevojke i jedne obitelji.
Riječ je, naime, o vrlo suptilnom i nimalo nasilnom 'skidanju velova' s različitih aktualnih društvenih fenomena kao što su bračne krize i neslaganja, nevjera, položaj djeteta u situaciji kada se roditelji razvode, problematika školstva i neadekvatnog odnosa profesor – učenik, teška ekonomska situacija i besparica, odnos prema povijesti…
Pogled koji Nada Mihelčić otvara mladome čitatelju jest pogled prema pozitivnim društvenim i općeljudskim vrijednostima – toleranciji, uvažavanju različitosti, odupiranju pomodnosti i drugim vidovima ideološke ili ekonomske propagande, otvorenom umu i zdravom razumu. Ipak, kada bi se morala izdvojiti jedna, glavna kvaliteta čovjeka koju njezina fikcijska proza vrednuje kao onu koja je nezaobilazna, nulta pozicija bez koje sretan život nije moguć, onda je to svakako sloboda – sloboda od pritisaka različitih vrsta, sloboda od nametnutih društvenih i osobnih uloga. Sloboda od krivih vrijednosti koje nam društvo nerijetko nameće, baš kao i mi sami, ono je temeljno što životu, unatoč svemu, možda može osigurati smisao. (…)
Metafora sazrijevanja i metafora započetog, još neispisanog pisma. „Draga mama…“ rečenica je koja će se nastaviti na upravo onoliko načina koliko ima i čitatelja ovoga romana. I ni jedna od tih rečenica neće biti kriva, što je zasigurno znala i draga Nada Mihelčić, književnica otvorenih pogleda, misli i rečenica. A upravo u takvim pogledima kriju se dobri ljudi, baš kao što se u otvorenim mislima kriju dobri tekstovi.
