Ingrid Divković je tridesetjednogodišnjakinja. Rođena Riječanka bosanske krvi. Diplomirana profesorica hrvatskog jezika i književnosti i filozofije koja nikada nije poželjela raditi unutar zidova škole, već unutar zidova svijeta. Jednom davno, dane je provodila u masi ljudi, na lokalnoj televizijskoj i radijskoj postaji kao voditeljica i novinarka. Danas dane provodi u samoći, uz laptop i svoje knjige. Napisala ih je dvije i obje su jako čitane. Za sebe kaže da je nepopravljivo emotivna ali da je ipak razumna. I da je apolitična ali direktna. Voli reći i da je sanjar i borac u isto vrijeme. Žena koja nije ništa od onoga što biste očekivali na prvi pogled. I nije ništa od onoga što očekuje od sebe same.
• Urednica ste bloga o pozitivnom i inspirativnom načinu življenja. U današnje vrijeme malo se ljudi može pohvaliti takvim načinom življenja. Uspijevate li vi u tome?
Upravo tako. Već više od dvije godine uređujem i pišem svoj osobni blog koji je na neki način postao (kako moji čitatelji vole reći) prava riznica inspiracije i pozitivnih misli. Ponosna sam na to. U vremenu u kojem živimo zaista je potrebno pronaći nešto što će nas održati pozitivnima, a to je nerijetko vrlo teško s obzirom na letargiju koja se uvukla među ljude. Uspijevam li u tome da se oduprem toj letargiji i mentalnom sivilu? Vjerujem da uspijevam. Svakodnevno radim na tome da svoj život a prvenstveno svoj um začinim mislima koje će me gurati naprijed, koje će me motivirati i moj život učiniti boljim i kvalitetnijim.
• Koliko je bitno nadahnuće u vašem, ali i životu svakog pojedinca?
Mislim da je nadahnuće vrlo bitno za svakoga od nas. No ljudi su vrlo različiti, pa prema tome i nadahnuća su različita. Ono što mene osobno nadahnjuje ne mora značiti da će nadahnuti i vas, no ono što smatram vrlo bitnim jest trenutak kada osjetimo nadahnuće u sebi. To je trenutak kada naš život dobije svrhu i kada sve postane smislenim, koliko god težak život bio.
• Živjeli ste godinu dana na Tenerifama. Zašto Tenerife? Kako to da ste se ipak odlučili vratiti?
Tako je. Posljednjih godinu dana sam provela na prekrasnom Kanarskom otoku Tenerife i to me je životno iskustvo zaista promijenilo na bolje. Onoga trenutka kada se čovjek otisne u nepoznato, i kada si dozvoli iz vida izgubiti sigurnu luku (a moja je sigurna luka bila moja rodna Rijeka) onda shvati koliko toga nepoznatoga drži u sebi, sazna tko je zapravo i od čega je satkan. Zašto Tenerife? Zašto ne? Valjda je život tako posložio kockice i nekoliko mjeseci nakon turističkog posjeta otoku odlučili smo se i preseliti tamo. I da. U svibnju ove godine ja sam se odlučila vratiti u Hrvatsku, najprije je plan bio doći u HR na nekoliko mjeseci radi posla (točnije radi nove, druge knjige) no kako je vrijeme odmicalo shvatila sam i osjetila da je moj dom ovdje i da niti jedan rajski otok ne može zamijeniti zemlju u kojoj sam rođena i jezik na kojem sanjam i kojim na koncu i pišem.
• Osim bloga, napisali ste i dvije knjige - ‘J..e li vas ego’ i ‘Knjiga za Divlju ženu’. Možete li nam ukratko opisati vaše knjige? Kakve su reakcije na vaš blog i knjige koje ste izdali?
Osobni blog pišem, i to je virtualna strana mog spisateljskog rada, no dvije izdane knjige koje su sada u mojim rukama ipak su stvarna, opipljiva djela zbog čega sam jako sretna i ponosna. Moja prva knjiga „J..e li vas ego?“ doživjela je svoja 4. rasprodana izdanja, i nešto je što me otvorilo ka svijetu i na kraju krajeva predstavilo javnosti i čitateljima. To je knjiga koja je uvelike promijenila moj život. Na bolje. Nakon te knjige ništa nije bilo isto. Niti sam ja bila ista, niti su ljudi oko mene bili isti. „Gospodin Ego“ kako tu knjigu iz milja volim zvati napravila je ono o čemu sam oduvijek sanjala. Probudila je ljude, izazvala je suze ali i osmijehe, učinila je ljude hrabrijima, nekako odvažnijima. Navela je da se zapitamo što je zaista bitno i tko je bitan. Učinila je neka nevidljiva čuda i onima koji su ih bili izgubili, vratila krila. Poruka moje prve knjige bila je i ostala ta da moramo stišati glas svoga ega, a pojačati glas svoje duše.
„Knjig
a za Divlju ženu“ čiju inspiraciju dugujem autorici knjige „Žene koje trče s vukovima“ knjiga je utjehe i knjiga ljubavi. Divlja žena o kojoj sam pisala časna je žena, ona koja uvijek ima lijepu riječ ali koja se itekako zna izboriti za sebe. To je žena koja je hrabra i koja bez obzira na glasne društvene urlike slijedi glas svoje duše. To je žena koja ne prestaje sanjati, koja se bori, koja voli život u svim njegovim oblicima. Kada bismo barem malo više branili duh kao što branimo materijalne stvari. E na to ukazuje Divlja žena a time i moja knjiga. Na obranu koja dolazi iznutra, a ne izvana.
• Kako je počela suradnja sa Ženskim rokovnikom?
Suradnja sa Dunjom koja stoji iza Ženskog rokovnika počela je kao i sve drugo u mom životu, slučajno i potpuno neplanski. Naime, Dunja i ja smo se upoznale prije točno godinu dana na Interliberu u Zagrebu. Posjetila sam Dunjin štand sa željom da si kupim jedan rokovnik (jer inače obožavam rokovnike) i tada sam susrela Dunju. U samo nekoliko rečenica kliknule smo se, zapričale o mojoj knjizi, o životu, o pozitivnim mislima koje obje volimo, o tome kako nas spaja i jedan grad u Bosni, o svemu. Nedugo zatim Dunja me nazvala, našle smo se i tako je krenula naša priča...
Ingrid Divković i Dunja Tadić
• Što vas osobito veseli u suradnji?
Veseli me to što iza ove priče stoje žene koje žive ono što rade. Dunja je naime žena koja svojom životnom pričom, stavom i mislima dokazuje i pokazuje koliko je čovjek zapravo kreator svoje sudbine i kako i u najtežim trenucima života mora ostati pozitivan i nasmiješen. A tu su i druge žene koje svojim radom pokazuju iznimnu snagu i odvažnost. Preponosna sam što sam dijelom takve ženske, nepokolebljive energije.
• Koristite li vi inače rokovnik?
Oduvijek. Još od malih nogu uza sebe uvijek nosim bilježnicu ili rokovnik i olovku. Rokovnik je moj najbolji prijatelj. On zna sve moje želje, ambicije ali i strahove. On je najbolji produžetak mene.
• Kako ste zamislili svoj Ženski rokovnik?
Zamislila sam ga vrlo jednostavno. Naime, kod mene je oduvijek vladala filozofija „Manje je više“. Moja je želja da rokovnik koji ja potpisujem ima notu nježnosti i suptilnosti. Želim da bude inspirativan, ali i da ostavlja dovoljno mjesta za osobni rast i razvoj. Želim da bude nepretencioznan, ipak drugačiji i odvažan. I želim da se u njemu pronađu sve one žene koje kroz život koračaju srcem, a ne razumom.
• Imate li možda kakav savjet za naše čitateljice?
Pa iskreno savjeta i nemam osim onog koji se osjeti kroz sve moje knjige, kroz moj blog i moje kratke misli, a to je da je potpuno nebitno kako svijet u kojem živimo zamišlja nas, već je jedino bitno kako mi zamišljamo sebe u tom svijetu.