Žena koja inspirira: Vitomira Lončar o životu u lockodownu u Kini, nagradama, ali i životnoj transformaciji

Kada sam krajem prošle godine pročitala da je naša poznata glumica, teatrologinja i osnivačica kazališta Mala scena - Vitomira Lončar - izvela svoju hvaljenu predstavu „Priča o kotaču“ na kineskom jeziku i za istu osvojila nagradu (jedinu koja je na festivalu u u Xi'anu u Kini otišla u inozemstvo!), odlučila sam se joj se javiti kako bi mi ispričala više o tom sjajnom pothvatu.

Za sve one koji slučajno ne znaju, Vitomira se prije više od pet godina preselila iz Hrvatske i zagrebačku adresu zamijenila onom kineskom, u gradu Xi'anu od tada sedam, a danas već 13 milijuna stanovnika. Kako i sama kaže, samo s jednim kovčegom u ruci započela je svoj novi život 2. listopada 2016. godine kada je za suprugom Ivicom došla u Kinu.

I kako to obično biva sa snažnim i inspirativnim ženama, nije nedostajalo tema za razgovor jer Vitomira je jedna od onih ljudi koje satima možeš slušati (a u ovom slučaju čitati) i uvijek željeti čuti još više. O novim počecima i životu u Kini, učenju kineskog i razlikama između Hrvatske i Kine, ali i poslovnim i osobnim uspjesima, te trenutačnom lockdownu u kojem se odnedavno nalaze - evo što mi je sve otkrila u našem razgovoru.

'Život u Kini test je za svakoga: ili se snađeš i zavoliš sve ove razlike ili pobjegneš glavom bez obzira da se nikada više ne vratiš'

"Kako mi je bilo i koliko je teška odluka bila najbolje pokazuje činjenica da sam u to vrijeme već bila u mirovini i u 58. godini života. Ne odlazi čovjek iz svoje domovine, iz grada u kojem se rodio i okruženja u kojem je proživio cijeli život i gradio svoj svijet iz hira ili nepromišljene odluke. Odlazi se kad se mora otići, a ja sam morala otići. Moj život u Hrvatskoj više nije bio život. Bila je to noćna mora", rekla mi je 62-godišnja Vitomira koja je još krajem 2015. godine shvatila da u Hrvatskoj za nju više nema budućnosti.

Svaki novi početak je težak, a pogotovo onaj 8000 kilometara udaljen, u potpuno drugačijoj kulturi i okruženju. "Nije bilo jednostavno, ali sve je bilo lakše nego ostati. Iz života koji je bio jurnjava, rasporeda koji je „pucao po šavovima“, jednog sam se jutra probudila u životu s „nula događaja u kalendaru“. Ne samo za jedan dan, nego za cijeli mjesec, za godinu, zauvijek. E, to je bio izazov. Morala sam izgraditi novu dnevnu rutinu, osmisliti život."

Ipak, već u prvih desetak dana pronašla je školu i počela učiti kineski jezik, a petog dana po dolasku u Kinu dobila je poziv da dođe na razgovor na sveučilište Eurasia, gdje joj je dekanica Škole za kulturu i medije već nakon pola sata ponudila posao. "Nisam se prepustila očaju zbog dolaska u sredinu na koju te baš nitko i ništa ne može pripremiti. Život u Kini test je za svakoga: ili se snađeš i zavoliš sve ove razlike ili pobjegneš glavom bez obzira da se nikada više ne vratiš."

I iako kaže da je kineski bilo i još uvijek je teško učiti, što zbog konteksta jer mnoge riječi imaju jednako značenja, što zbog tonova koji su nama potpuno strani - cjeloživotno učenje njezina je glavna životna strategija, tako da s tim izazovom nema problema."Živjela sam od dana do dana. Moguće da sam već prvoga dana, kada sam osjetila olakšanje da više ne živim u „unakrsnoj paljbi“, osjećala da sam spašena, da sam na neki način „doma“. Ništa mi nije bilo važno u to vrijeme osim da probam spavati. I disati. Disati. Samo to. Osnovna ljudska potreba za minimalnom sigurnosti."

Život u novom lockdownu - najvećem od zime 2020.

Kad sam je pitala koje su glavne razlike između života u Kini i života u Hrvatskoj, Vitomira mi je rekla da je jedini odgovor da je sve drukčije i sve je različito. Od organizacije života, sredine, sadržaja, načina održavanja kućanstva, kupovina, transport, posao, slobodno vrijeme, apsolutno sve je drukčije. "Ovdje je sve online i na skeniranje QR koda, nema novca, kreditnih kartica, sve što trebaš imaš u mobitelu. Komunikacija između gradova i provincija je nestvarna za naše pojmove. Superbrzi vlakovi, avioni koji polaze kao kod nas tramvaji…Nadalje, nema ovdje „idemo na kavu“, svi su okrenuti poslu i rade, rade, rade…"

Iako njihova provincija, u kojoj živi 60 milijuna ljudi, u ove dvije godine broji svega tri smrtna slučaja povezana s koronavirusom, trenutačno se nalaze u najvećem lockdownu od zime 2020. "Zatvorilo se sveučilište, zatvorene su robne kuće, crkva, sve turističke atrakcije, život je do daljnjega ponovno online. Do sada je bilo povremenih blokada, ali osim skeniranja QR koda pri svakom ulasku u autobus, podzemnu željeznicu, robnu kuću, restoran, dućan, kazalište, koncert, na posao i dr., nije bilo većeg utjecaja na svakodnevni život. Mislim da ćemo ovu zimu provesti doma. Samo u par tjedana testirala sam se 15 puta, a to nije kraj. Testiranja su besplatna, na nekoliko mjesta unutar „dvorišta“ u kojem živimo. Moje dvorište ima više od 15 tisuća stanovnika."

Što se tiče povratka u staru domovinu, više puta mogli smo pročitati u medijima kako se Vitomira u Hrvatsku više nikad ne bi vratila, ali kako mi govori - takvi i slični naslovi izvađeni su iz konteksta. "Vratit ću se u Hrvatsku, naravno. U Zagrebu više neću živjeti, to sam odlučila. Zagreb i ja smo si baš sve rekli što smo si imali reći. Kada jednoga dana shvatimo da je naš kineski život došao kraju, živjet ćemo u Ustrinama, na otoku Cresu, i ako Bog da, saditi svoj krumpir i uzgajati svoju papriku i rajčicu." A zasad, Vitomira nastavlja raditi punom parom.

Brojni poslovni uspjesi - od predstave na kineskom do objavljivanja nove knjige

Možda je najstarija profesorica i jedina strankinja u svojoj školi, ali Vitomiru to ne koči ni u kakvom pogledu. Štoviše, niže uspjeh za uspjehom. Onaj najnoviji je njezina predstava „Priča o kotaču“ (druga u ciklusu predstava „Priča o…“ koja je praizvedbu doživjela još 2003. godine.) koja je izvedena na kineskom i za koju je dobila nagradu na Silk Road Festivalu u Xi'anu.

Ovaj hrabri pothvat u početku je izgledao nemoguć, ali baš to je, kako kaže Vitomira, za nju bio izazov. "Proces je bio mukotrpan i izgledalo je da nema kraja. Festival se trebao održati u rujnu, bio je otkazan, ali ja sam i dalje vježbala svaki dan. Za svaki slučaj. Sredinom studenog su javili da je za prvi tjedan prosinca predviđena premijera. Napravili su scenografiju i rekvizite, a ja sam imala 15 dana da u prostoru spojim kineski sa svojim tijelom. Po cijele sam dane bila u kazalištu i vježbala, korak po korak, jedan pokret i jednu rečenicu – unedogled. I uspjela."

Uz to, nedavno je napisala i knjigu „Vrijeme za promjenu“, koja je izašla na tri jezika: hrvatskom, engleskom i kineskom, a za koju je urednica bila njezina 28-godišnja kći Buga. "Još sam u Hrvatskoj imala u planu napisati neku vrstu priručnika za studente. I tako sam krenula." Knjiga je također dostupna kao e-knjiga, a okosnica je i edukativne platforme VestaLLLs, projekta na kojem gotovo pola godine radi s kćeri, koja živi u Zagrebu.

Iako i njoj i suprugu Ivici nedostaje što ne mogu vidjeti Bugine nove predstave uživo, pomažu kćeri u vođenju Male scene, koje je Buga preuzela prije manje od dvije godine. I upravo zbog ovakvih zajedničkih projekata, ali i svakodnevnih druženja zahvaljujući tehnologiji, Vitomira ističe kako između njih ne postoji onaj klasičan osjećaj razdvojenosti. "Mislim da su mnoge obitelji koje žive u istom gradu razdvojenije od nas koji živimo na drugim krajevima svijeta. Stvar je u odnosima, ne u fizičkoj prisutnosti. Naši su odnosi isprepleteni na više razina. S jedne strane radimo zajedničke projekte, a s druge imamo osobne teme koje nas zaokupljaju."

Loši nalazi potaknuli su je na promjenu životnog stila i nevjerojatnu transformaciju

A osim brojnih poslovnih uspjeha, Vitomira se može pohvaliti i onima na osobnom planu. Prije svega, ona i suprug Ivica sveukupno su zajedno izgubili 30 kilograma i okrenuli se zdravijem načinu života. Sve je počelo u svibnju 2019. kada im je jedan sistematski pregled promijenio sve. Oboje su imali loše nalaze, a iako Ivicu to nije uopće zabrinulo s obzirom da su ušli u svoje šezdesete, Vitomira je odlučila nešto poduzeti.

Sama se je mučila dva mjeseca bez ikakvih rezultata, ali nakon što je na jednoj ženskoj grupi (u kojon su žene iz Ex Yu koje žive u Kini) pronašla trenericu koja joj je predložila promjenu prehrambenih navika i uvođenje vježbanja, uskoro je počela osjećati rezultate i znala je da je na pravom putu. Nakon punih sedam mjeseci, napokon je nagovorila supruga da se i on priključi i nikad se više nisu vratili starim navikama.

"Sada nam je nezamisliv život bez vježbanja i bez uravnotežene prehrane. Imamo malu kućnu teretanu, ja vježbam pet, a muž četiri puta tjedno i moram priznati da zaista uživamo u promjeni koja nam omogućava da smo puni energije i poletniji nego prije. Eto, ni našu osobnu trenericu, koja nam je promijenila život, nikada nismo upoznali uživo! Novo doba!"

Putovanje na veličanstveni Tibet

Zahvaljujući ovoj velikoj transformaciji i promjeni životnog stila, s prijateljicom Suzanom Nikolić tijekom prošle godine mogla je uživati u nekoliko prekrasnih putovanja koja su fizički bila prilično zahtjevna, uključujući i veličanstveni Tibet.

"Bile smo na Žutoj planini koja je nevjerojatna prirodna ljepota, pa smo tjedan dana putovale po Xingjiangu, najvećoj kineskoj pokrajini, koja nas je oborila s nogu! Pustinje, planine, kultura, hrana, ljudi, a u listopadu smo osam dana putovale po Tibetu. Obje smo odavno željele posjetiti Tibet, ali je bio zatvoren za strance. Naša je grupa bila tek druga grupa u dvije godine koja je došla na Tibet. Nismo se baš dobro pripremile na visinsku bolest koja nas je dobro protresla, ali je zato sve što smo vidjele kao i cijela atmosfera puta bila nezaboravna."

'Osjećam da još uvijek imam energije, znanja i iskustva za dijeljenje'

Iako mnogi kao da uspore kada uđu u određene godine, za Vitomiru bez ikakvog pretjerivanja možemo reći - samo nebo je granica. Još uvijek radi različite projekte, sudjeluje na konferencijama, radi istraživanja, piše, uči i sprema nove kolegije na fakultetu, a kako i sama govori, osjeća da još ima energije, ali i znanja i iskustva za dijeljenje jer dužnost joj je dijeliti ono što je akumulirala tijekom života. "Trudim se da je svaki dan ispunjen. I da na kraju dana, na pitanje koje si svakodnevno postavljam: jesi li dala sve od sebe?, odgovor bude DA. Dala sam sve od sebe. I to je to."