Preminula je Vedrana Rudan, beskompromisna književnica koja je svoj odlazak sama najavila

Hrvatska književnica, novinarka i kolumnistica Vedrana Rudan preminula je u 77. godini nakon duge i teške borbe s karcinomom. Vijest je potvrđena na njezinoj službenoj stranici jednostavnom, ali znakovitom porukom koju je sama osmislila: "Vedrana je otišla na područje bez signala". Tim je činom, kao i mnogo puta za života, preuzela kontrolu nad vlastitim narativom, pretvarajući čak i vijest o svojoj smrti u posljednju, autentičnu poruku javnosti koja ju je desetljećima pratila.

Goran Kovacic/Pixsell

'Moj je rak jebeno rijedak'

Početkom svibnja 2024. godine, Rudan je na svom blogu, bez uvijanja i patetike, objavila da boluje od karcinoma. Nije to bila klasična objava, već tekst napisan u njezinom prepoznatljivom, sirovom i direktnom stilu. "Moj je rak jebeno rijedak, zove se rak žučnih kanalića, čini mi se", napisala je, odmah odbacivši samosažaljenje. Umjesto toga, iskoristila je priliku za oštru kritiku zdravstvenog sustava, pišući o tome kako je liječenje morala platiti jer nije "ušla u kvotu" HZZO-a.

Njezina bolest, kolangiokarcinom, doista je iznimno rijetka. Pogađa tek oko dva posto svih oboljelih od raka, a od toga su četrdeset posto žene. U svom je slučaju navela da samo pet posto sretnika ima mogućnost operacije, a ona je bila među njima. Odlučila se boriti. Njezina borba, međutim, nije bila tiha i privatna. Od prvog dana pa sve do kraja, Vedrana Rudan svoju je bolest i suočavanje sa smrtnošću pretvorila u javni dnevnik, bolnu, ali fascinantnu kroniku umiranja koju je dijelila sa svojim čitateljima.

Borba kao jedini izbor

Za razliku od mnogih koji bi se povukli iz javnosti, Rudan je učinila suprotno. Kroz svoje kolumne detaljno je opisivala svaki korak - od operacije, preko oporavka, do palijativne skrbi. Njezini tekstovi nisu nudili lažnu nadu niti su uljepšavali stvarnost. Bili su brutalno iskreni. Pisala je o nepodnošljivim bolovima, o poniženju tjelesne nemoći, o uneređivanju u krevetu i osjećaju gađenja prema vlastitom tijelu koje ju je izdalo. "To nije život, već umiranje na rate", konstatirala je, opisujući život nakon operacije koja joj je trebala produžiti život, ali joj je, kako je svjedočila, oduzela dostojanstvo.

Njezina odluka da se bori do posljednjeg daha, da iscrpi sve medicinske mogućnosti, predstavljala je jedan pristup suočavanju s neizlječivom bolešću. Drugi, tiši i pomireniji, odabrala je, primjerice, majka autora Nenada Živanovskog, koja je bolovala od iste vrste raka. Ona je odbila operaciju, prihvativši liječničku prognozu od tri mjeseca kao Božju volju. Nije željela produžetak života pod svaku cijenu ako taj život znači agoniju. Vedrana Rudan je, s druge strane, izabrala borbu, čak i kad je ta borba postala, njezinim riječima, "besmisleno održavanje u životu".

Goran Kovacic/Pixsell

Pisanje do samoga kraja

Rođena u Opatiji 1949. godine, Rudan je karijeru započela kao novinarka, no pravu je slavu stekla kao književnica. Njezin roman "Uho, grlo, nož" iz 2002. godine postao je regionalni bestseler i lansirao ju je u orbitu najčitanijih, ali i najkontroverznijih autorica. Njezin stil bio je njezin zaštitni znak: provokativan, duhovit, vulgaran i uvijek usmjeren na neuralgične točke društva - politiku, Crkvu, patrijarhat, obiteljske odnose. Nije štedjela nikoga, pa ni sebe i svoje najbliže.

Tu je beskompromisnost zadržala i dok je pisala o vlastitoj bolesti. Bez zadrške je pisala o razočaranju u sina koji je, kako je navela, nije posjetio mjesecima, o prijateljima koji su je prestali zvati jer je živjela duže nego što su očekivali. Jedine riječi hvale imala je za supruga. Njezina brutalna iskrenost neke je šokirala, no bila je to samo dosljedna primjena njezine životne i spisateljske filozofije - istina, ma koliko bolna bila, mora biti izrečena.

Svojim posljednjim tekstovima nije tražila sućut. Tražila je da se čuje glas pacijenta, čovjeka svedenog na tijelo u raspadanju, ali čiji je um i dalje bio oštar poput britve. Ostavila je svjedočanstvo o tome što znači umirati od raka u modernom društvu, o samoći i boli koje prate tu bitku.

Odlazak u tišinu

Fraza o "području bez signala" nije nastala slučajno. Izgovorila ju je tijekom gostovanja u emisiji "Nedjeljom u 2", kada je zamolila javnost da njezinu smrt ne doživljava tragično. "Želim reći da ima jako puno ljudi koji me vole i da ja volim njih. I da sam besmrtna i neka moju smrt shvate kao odlazak na područje bez signala." Ta je rečenica postala njezin epitaf, poruka kojom je još jednom pokazala iznimnu snagu i sposobnost da čak i vlastiti kraj uobliči prema svojim pravilima. Otišla je bez signala, ali njezin je glas ostao. Oštar, glasan i nezaboravan.