Bilo da je gledamo kao hirovitu i srceparajuću Holly Golightley u Doručku kod Tiffanyja, kao naivnu princezu Anne u Prazniku u Rimu ili kao duhovitu Jo Stockton u Smiješnom licu - Audrey Hepburn jedna je od onih žena iz koje jednostavno zrači spontani glamur, elegancija i šarm.
Smatrana jednom od najljepših i najelegantnijih žena na svijetu nekad, ali i sada, iskrena ljepota Audrey Hepburn ponajviše se isticala kroz sjaj njezinih srnećih očiju i zaraznog osmijeha.
Ipak, koliko zapravo znamo o Audrey Hepburn kao o osobi, izvan njezinih sjajnih uloga i nepogrešivog modnog stila? Zavirile smo u životnu priču i manje poznate činjenice o jednoj od najomiljenijih glumica ikad i žene koja je i danas inspiracija mnogima.
Privilegirano djetinjstvo i život pod nacističkom okupacijom
Audrey Hepburn rođena je kao kći oca Britanca i majke Nizozemke u Bruxellesu u Belgiji, 4. svibnja 1929. godine. Kad je Audrey imala šest godina, njezin otac Joseph Victor Anthony Hepburn-Ruston, napustio je obitelj.
Njezina majka, barunica Ella van Heemstra, preselila je svoja dva sina (Aleksandra i Iana iz prethodnog braka) i Audrey iz Bruxellesa u očevu palaču u nizozemskom Arnhemu. Sljedeće godine 1936., Audrey je napustila zemlju i preselila se u Englesku kako bi pohađala privatni internat u Kentu, gdje je uživala na satovima plesa koje je vodio londonski baletni majstor.
Međutim, 1939., kada je imala 10 godina, Njemačka je napala Poljsku, započevši Drugi svjetski rat. Kad je Engleska objavila rat Njemačkoj, barunica je zbog sigurnosti preselila svoju kćer natrag u Arnhem. Međutim, Njemačka je uskoro napala i Nizozemsku.
Obitelj je živjela pod nacističkom okupacijom od 1940. do 1945., a Audrey je koristila ime Edda van Heemstra kako ne bi zvučala engleski. I dalje je živjela privilegiran život, te je pohađala balet u glazbenoj školi Arnhem, gdje je dobila pohvale za svoje držanje, osobnost i izvedbu.
Život je isprva bio normalan; djeca su išla na nogometne utakmice, plivanje i u kino. Međutim, s pola milijuna okupiranih njemačkih vojnika koji su koristili nizozemske resurse, nestašica goriva i hrane ubrzo je porasla. Ove su nestašice uzrokovale povećanje stope smrtnosti djece u Nizozemskoj za 40 posto.
U zimu 1944. godine, Audrey i njezina obitelj deložirani su kad su nacistički časnici zauzeli vilu Van Heemstra. Budući da im je većina bogatstva zaplijenjena, barun (Audreyin djed), Audrey i njezina majka preselili su se u barunovu vilu u gradu Velp, pet kilometara izvan Arnhema.
Tajni rad za nizozemski pokret otpora
Nakon što se njezin brat pridružio nizozemskom pokretu otpora, i Audrey je krenula njegovim stopama. Kad su Nijemci zaplijenili sve radije, ona je isporučila tajne podzemne novine, koje je sakrivala u svoje prevelike čizme. Nastavila je plesati balet kako bi zaradila za otpor sve dok nije postala preslaba zbog pothranjenosti.
Četiri dana nakon što je Adolf Hitler okončao svoj život samoubojstvom, 30. travnja 1945., dogodilo se oslobođenje Nizozemske - slučajno na 16. rođendan Audrey Hepburn. Njezina braća vratila su se kući. Uprava Ujedinjenih naroda za pomoć i rehabilitaciju donijela je kutije s hranom, pokrivače, lijekove i odjeću.
Audrey je tada bolovala od kolitisa, žutice, teškog edema, anemije, endometrioze, astme i depresije. Nakon završetka rata njezina je obitelj pokušala nastaviti normalan život. Audrey se više nije morala zvati Edda van Heemstra i vratila se svom imenu Audrey Hepburn-Ruston.
Put do slave: usponi i padovi
Winja Marova, njezina profesorica baleta, uputila je Audrey 1945. godine u baletni studio Sonie Gaskell ’45 u Amsterdamu, gdje je još tri godine studirala balet. Gaskell je vjerovao da Hepburn ima nešto posebno; osobito način na koji je svojim srnećim očima zaokupljala publiku.
Gaskell je predstavio Audrey Marie Rambert iz Ballet Rambert u Londonu, danas vodeće britanske plesne grupe koja je imala veliki utjecaj na razvoj plesa u Velikoj Britaniji. Audrey je bila na audiciji za Rambert, te je primljena uz stipendiju početkom 1948. godine.
Do listopada iste godine, Rambert je rekla Audrey da nema tjelesnu građu da postane primabalerina jer je bila previsoka (imala je 170 cm). Osim toga, nije se mogla uspoređivati s ostalim plesačima budući da je prekasno u životu počela ozbiljno trenirati.
Potpuno devastirana što je njezin san gotov, Audrey se odlučila okušati kao glumica te je otišla na audiciju za predstavu 'High Button Shoes' na londonskom hipodromu. Dobila je ulogu i izvela 291 predstavu, koristeći ime Audrey Hepburn.
Nakon toga, Cecil Landeau, producenti predstave "Sauce Tartare" (1949.), uočio je Hepburn i zaposlio je kao djevojku koja hoda po pozornici držeći naslovnu kartu za svaki skeč. Sa svojim neodoljivim osmijehom i velikim očima, osvojila je publiku te u nastavku predstave dobila veću ulogu, ali i veću plaću.
Godine 1950. Audrey je honorarno radila kao model i registrirala se kao slobodna glumica u britanskom filmskom studiju. Pojavila se u nekoliko malih uloga u malim filmovima prije nego što je dobila ulogu balerine u filmu "Tajni ljudi" (1952.), gdje je mogla pokazati svoj talent.
Slavna francuska spisateljica Colette 1951. je bila je na snimanju filma "Monte Carlo Baby" (1953.) i uočila je Hepburn u maloj ulozi razmažene glumice. Colette je ponudila Audrey ulogu Gigi u svojoj glazbenoj komediji "Gigi", koja je premijeru imala 24. studenog 1951. u New Yorku.
Istodobno, redatelj William Wyler tražio je europsku glumicu koja će igrati glavnu ulogu princeze u svom novom filmu "Praznik u Rimu", romantičnoj komediji. Rukovoditelji u londonskom uredu Paramount Audrey su poslali na audiciju, a nakon što je Wyler bio očaran, ona je dobila ulogu.
Audrey u Hollywoodu
"Gigi" je trajala do 31. svibnja 1952., a Audrey je zaradila prestižnu Theatre World Award i obilje priznanja. Kad je "Gigi" završila, Audrey je odletjela u Rim kako bi glumila u filmu "Praznik u Rimu" (1953.). Film je bio jako uspješan na kino blagajnama, a Audrey je 1953. godine, kad je imala samo 24 godine, dobila Oscara za najbolju glumicu.
Iskorištavajući svoju najnoviju zvijezdu, Paramount ju je doveo do glavne uloge u "Sabrini" (1954.), još jednoj romantičnoj komediji, koju je režirao Billy Wilder i u kojoj je Hepburn glumila tip Pepeljuge. Bio je to najbolji hit godine na kino blagajnama, a Audrey je ponovno bila nominirana za najbolju glumicu, ali je izgubila od Grace Kelly u filmu "The Country Girl".
Audrey je 1954. upoznala glumca Mela Ferrera i počela se viđati s njim nakon što su zajedno glumili na Broadwayu u hit predstavi "Ondine". Kad je predstava završila, Audrey je dobila nagradu Tony i udala se za Ferrera 25. rujna 1954. u Švicarskoj.
Ubrzo nakon toga Audrey je zatrudnjela, ali doživjela spontani pobačaj, te pala u duboku depresiju. Ferrer joj je predložio da se vrati na posao. Zajedno su glumili u filmu "Rat i mir" (1956.), romantičnoj drami. Dok je njezina karijera nizala mnoge uspjehe, uključujući još jednu nominaciju za najbolju glumicu za njezin dramski prikaz sestre Luke u "Priči o časnim sestrama" (1959.), Ferrerova je karijera bila u padu.
Audrey je krajem 1958. otkrila da je ponovno trudna, ali je imala ugovor da glumi u vesternu "The Unforgiven" (1960.), koje se počelo snimati u siječnju 1959. Kasnije istog mjeseca tijekom snimanja, pala je s konja i slomila leđa. Iako se oporavila, tog je proljeća rodila mrtvorođenče. Njezina je depresija otišla još dublje.
Ljubavni život ikone stila
Srećom, Audrey je 17. siječnja 1960. rodila zdravog sina, Seana Hepburn-Ferrera. Mali Sean uvijek je bio uz majku, pa ju je čak i pratio na snimanju filma "Doručak kod Tiffanyja" (1961.).
S modom koju je dizajnirao Hubert de Givenchy, film je katapultirao Hepburna kao modnu ikonu; te se iste godine pojavila na naslovnicama gotovo svih modnih časopisa. Kako je sve više počela dobivati medijsku pozornost i novinari su je pratili u svakom koraku, s obitelji je kupila La Paisible, seosku kuću iz 18. stoljeća u Tolochenazu u Švicarskoj, kako bi živjeli u privatnosti.
Uspješna karijera nastavila se kada je glumila u "Dječjem satu" (1961.), Charade (1963.), a zatim i u cijenjenom glazbenom filmu "Moja lijepa damo" (1964.). Nakon još uspjeha na poslovnom planu, uključujući triler "Čekaj dok padne mrak" (1967.), stvari nisu tekle tako glatko na privatnom, pa su se Mel Ferrer i Audrey 1968. godine odlučili razvesti, nakon 14 godina braka.
Iako se nedugo nakon razvoda po drugi put udala za talijanskog psihijatra, dr. Andreu Dottija, s kojim je 1970. dobila sina Lucu, 1979. godine i ovaj je brak završio razvodom. Za Audrey je ljubav značila treću sreću: 1981., u svojoj 52. godini života upoznala je 46-godišnjeg Roberta Woldersa, nizozemskog investitora i glumca koji je ostao njezin partner do kraja života.
Kasnije godine, smrt i ostavština
Premda se Audrey pojavila u još nekoliko filmova, 1988. njezin glavni fokus postao je pomoć Međunarodnom dječjem fondu za hitne slučajeve (UNICEF). Kao glasnogovornica djece u krizi, koja je i sama kao dijete osjetila pomoć Ujedinjenih naroda u Nizozemskoj nakon Drugoga svjetskog rata, Audrey se bacila na svoj novi 'posao'.
Ona i Wolders putovali su svijetom šest mjeseci godišnje, skrećući nacionalnu pozornost na potrebe izgladnjele, bolesne djece u cijelom svijetu. Godine 1992. glumica je mislila da je u Somaliji pokupila želučani virus, no ubrzo joj je dijagnosticiran rak debelog crijeva. Nakon neuspješne operacije raka debelog crijeva u studenom 1992. godine, liječnici su joj dali svega tri mjeseca života.
U svojoj 63. godini, Audrey Hepburn preminula je 20. siječnja 1993. u La Paisibleu. Njenu smrt objavio je UNICEF, Dječji fond Ujedinjenih naroda za koji je bila posebna veleposlanica od 1988. godine. Na tihom sprovodu u Švicarskoj među nosiocima njezinog lijesa bili su i Hubert de Givenchy i bivši suprug Mel Ferrer.
Premda je njezina filmska karijera bila relativno kratka, a obuhvaćala je samo pedesete i šezdesete godine prošlog stoljeća, Američki filmski institut proglasio ju je jednom od najvećih filmskih zvijezda svih vremena. AFI je stavio Hepburn na treće mjesto na listi 50 najvećih filmskih legendi, iza Katharine Hepburn, na prvom mjestu, i Betty Davis na drugom mjestu.
Audrey Hepburn i dalje pamtimo po filmovima kao što su "Praznik u Rimu" i "Doručak kod Tiffanyja", a do danas je ostala omiljena ikona stila i elegancije. Čak i desetljećima nakon njezine smrti, Audrey Hepburn i dalje smatraju jednom od najljepših žena svih vremena - i to potpuno zasluženo.