Upravo slušam Dnevnik i pregenijalnu ideju da se liječnicima ukine smjenski rad. Eto, sad se opet možete razboljeti i izvan radnog vremena, pa čak i vikendom i blagdanom. Nažalost, to nije mogao jedan moj frend koji mi je ispričao priču od koje se, u najmanju ruku, ledi krv u žilama. No prije nego što vam je ispričam, želim podijeliti s vama svoje iskustvo, famozno vađenje krvi. Mislim si ja, pa zašto plaćam već godinama zdravstveno, mogu barem hormone izvaditi na račun zdravstvenog osiguranja. Mogu, kako da ne, za otprilike dva mjeseca jer velika je gužva. To što meni sada nije dobro, a što se može, rekli bi „loša sreća“. No, budući da mi je bilo jako stalo što prije vidjeti u čemu je problem, dogovorim vađenje krvi u jednoj privatnoj poliklinici na Staglišću.
Stižem u miru, predvečer, nakon posla, i dočeka me gospođa medicinska sestra zlatne dobi. Ne, ne mislim na srednju dob, nego eto, malo zreliju. Čim mi je sumnja prošla kroz glavu, ukorim samu sebe da ne smijem imati predrasude, da je gospođa sigurno sposobna jer ipak radi u privatnoj poliklinici. E, kako sam se prevarila.
Ljubazno me odvela do sobička s krevetom, uzela lijepu slatku malu iglicu i tu počinje pakao. Dakle, panično se bojim igle i u šali kažem da od mene nikad drogeraš. I prvo ona odmjerava moje vene jedno 5 minuta kao da se sprema napasti ljutitog dušmanina i kaže: „Evo, sad ću ja na lijevu ruku.“ Upikne ona i onako u čudu kaže: „Bježi mi vena.“ Ja sam već blijeda kao krpa, no strpljivo šutim. I vrti ona oko vene i nikako da je uhvati i kaže: „Nestašna je ta vaša vena, stalno mi bježi, ali nema veze, srećom imate i desnu ruku.“
Zaleti se ona na desnu venu, kad izgleda da se i tamo moja vena od silnog užasa skrila da je ova nikad ne pronađe. I opet ona vrti iglu i onako se slatko nasmije i kaže: „E, pa neće ići!“ Sad sam već razmišljala na koji način bih je mogla dokosuriti da bude kratko i bolno. Izvadi iglu i počne mi gledati šake, no sad mi je bilo dosta i nisam dala da proba još jednom. Na kraju me poslala u laboratorij na Knežiji gdje mi je sestra izvadila krv za nekoliko minuta, nije bilo gužve i to je napravila jako stručno – hvala joj. I tada sam skužila da možete otići u bilo koji laboratorij ako ćete platiti pregled ili pretragu i u miru sve obaviti.
No nažalost, moj frend je morao proći pravu Golgotu. U ponedjeljak ujutro budi se s glavoboljom, bolovima u očima i vratu, no pomisli da je to valjda zbog vremena, promjenjivog, a valjda ga je i vjetar propuhao. Iz dana u dan njemu je sve gore, no sam sebe tješi da vikend samo što nije stigao i da je to valjda od umora. I stigne vikend, no i visoka temperatura, glavobolja i odluči ipak posjetiti liječnika.
Doktorica opće prakse odmah ga šalje na hitnu, na Zaraznu, jer misli da se radi o meningitisu. Nakon kratkog čekanja od dva sata doktor ga šalje vaditi krv, nalazi su svi ok pa mu sugerira da ode u Klinički bolnički centar Rebro, ali upozorava da prije toga mora platiti pregled na šalteru.
Na Rebru se skupilo puno ljudi i čeka nekoliko sati na pregled. Poziva ga oftalmolog koji ga detaljno pregledava i unatoč velikom trudu ništa ne pronalazi, već zove neurologicu, možda ona nešto primijeti. I započinje pregovaranje na bolničkom hodniku. Oftalmolog ugleda neurologicu, no ona bježi jer završila joj je smjena. Moli je za dvije minute pažnje i tek nakon velikih molbi pristane pogledati i kaže: „Nemam pojma, neka ode na CT, možda je imao moždani, možda ima tumor, nemam ja to sad vremena provjeravati.“
Sad je već u šoku, od bolova i temperature, no i od neljudskog ponašanja. Ma naravno da su i liječnici ljudi i da imaju pravo na svoj privatan život, ali nisu je zaustavili da napravi trosatnu operaciju!. I postupak se ponavlja, oftalmolog ga šalje naravno na šalter da plati pregled, više nema gotovine, ali dobro su opremljeni – primaju i kartice. I na zidu imaju barem 6 različitih bankomata.
Na redu je CT mozga, koji, srećom za njega, prolazi u najboljem redu. Oftalmolog, koji se jedini pokazao kao stručnjak i brižan, poziva kolegu da svrati sutradan ponovno i da će ga detaljno pregledati, no i to bez uspjeha. Doktorica opće prakse poseže za antibioticima iako se ne zna o čemu se radi, ali treba probati! Drugi dan kolegi je još gore i opet na hitnu, u Zaraznu bolnicu i to bez uputnice jer mu je rečeno da ne treba. Ali, ne lezi vraže, maltretiraju ga šalteraši koji na kraju ipak priznaju da ne treba uputnica!
Dolazi u ruke doktorici koja ga je već vidjela i koja se na njega otresa kao da je on sretan što će provesti sate u bolničkoj čekaonici. Objasnio je ponovno simptome, a doktorica ga napada je li on liječnik i što filozofira. I opet vadi krv, i opet je nalaz uredan. Odlazi s nalazima i povijesti bolesti u kojoj piše da je savršeno zdrav.
Shvatio je da mu je bolje otići privatnome liječniku gdje će platiti isto kao što je platio više puta na hitnoj za ponovljene pretrage. Tamo liječnik postavlja joker pitanje: „Je li vas nešto ubolo?“
Tu se klupko počelo odmotavati, imao je nedavno jaki ubod i žestoku reakciju. Nakon vađenja krvi po ne znam koji već put ustanove da nosi virus. Dakle, u pitanju je bila borelia, sasvim bezazlena tegobica, a ja vas pitam hoće li za krivu dijagnozu i bezobrazno ponašanje odgovarati bezobrazni šalteraš, neurotična neurologica i svi ostali kojima se nije dalo razmišljati, osobito onima u Zaraznoj gdje su ubodi i alergije normalna pojava?
Imate li vi neko slično iskustvo?
Ema Jurić