Moja priča o bolesti je priča o borbi, želji, volji za životom i oporavkom. Priča o nadi i vjeri u sretan završetak unatoč brojnim neizvjesnostima te čvrstoj vjeri u Boga. Ona je i teška i pozitivna istovremeno. Priča je to o uspjehu koji stoji na kraju puta u vidu ozdravljenja i oporavka te o osobnoj preobrazbi.
'Stavljala sam tuđe želje ispred svojih, forsirala se na nešto za što nisam bila'
Rekla bih da je počela s lošom vezom i brakom u koji sam ušla. Bila sam nezadovoljna, frustrirana. Počela sam uzimati lijekove za smirenje, na to prekomjerno konzumirati alkohol uz bivšeg muža koji je i sam bio alkoholičar, pušila sam puno, maknula se od pravih prijatelja, povukla u sebe. Malo je reći da sam bila pod stresom. To je bio jedan neprirodan i nenormalan period.
Kada gledam na sve to s odmakom, definitivno je okolina, odnosno brak s čovjekom koji nije bio za mene bio okidač. Forsirala sam se na nešto za što nisam bila. Stavljala sam tuđe želje ispred svojih, prisiljavala sam se i pristala na ulogu kućanice za što definitivno nisam. Cijenim žene koje obavljaju taj zahtjevan posao, ali on nije za mene. Dobila sam povišeni tlak, masnoće, sve to skupa je kulminiralo i isplivalo van u obliku inzulta.
Što se tiče simptoma, par mjeseci prije inzulta počele su mi strašne glavobolje. Prva takva me zatekla u restoranu gdje sam inače dolazila. Glava mi je doslovno gorila, izletjela sam van i instinktivno htjela skočiti u more da se "ohladim", bila je zima, vlasnici restorana su pozvali hitnu. Nisam mogla pričati niti objasniti što mi se događa.
'Bila sam sasvim bespomoćna, nemoćna, oduzeta, a svjesna da se nešto strašno događa'
Glavobolje su se nastavile, a ja bih uzela jaki analgetik i tabletu za smirenje kako mi je liječnik propisao i nekako to stavila po strani.
Tjedan dana prije nego što sam završila na intenzivnoj, ja više nisam mogla ustati, hodati, vrtjelo mi se, govor mi je nestajao. U tih tjedan dana u tri navrata sam dovezena u KBC Rijeka gdje sam po mjestu stanovanja tada spadala. No iako sam bila u lošem stanju nisu nalazili da ima indikacija za hospitalizaciju. To je jedini ružan dio priče jer sam bila sasvim bespomoćna, ne primaju me u bolnicu, nemoćna sam, oduzeta, a svjesna sam da se nešto strašno događa.
Vrhunac tih zbivanja je dan kad sam bila hospitalizirana na odjelu intenzivne u KBC Zagreb pod dijagnozom inzulta. Samo nekoliko sati ranije u istom stanju, ali u riječkom KBC odbili su me hospitalizirati. Ležala sam nasred te bolnice satima, izvlačili su me van dobri ljudi, teško je i sporo je išla ta moja 'evakuacija', tijelo mi je sasvim otkazalo, osoblje je prolazilo kraj mene bez ikakve reakcije. To je bio horor uživo. Taj dan i par sati do dolaska u KBC Zagreb najteži su trenuci koje sam doživjela u životu.
Iskustva s liječnicima iz KBC Zagreb gdje sam isti dan zaprimljena i stavljena na odjel intenzivne njege, su izuzetno pozitivna i lijepa. Čitavom osoblju sam neizmjerno zahvalna jer su mi spasili život. Takve stvari se ne zaboravljaju. Sjećam se riječi moje doktorice prof. Poljaković na prvoj kontroli poslije otpusta iz bolnice. Otprilike ovako su glasile: "Ana, dobili ste drugu priliku za život, iskoristite ju jer mislim da vi to možete, sad vam slijedi oporavak, a uspjeh uvelike ovisi o tome jeste li fajter ili ne." Motivirala me tim jednostavnim riječima i ja sam si rekla, ma naravno da sam fajter, ja ne odustajem, ja idem do kraja i oporavit ću se.
Negativno iskustvo sa KBC-om Rijeka je nebitno, ne bih htjela da se dogodi nekome, naravno, ali radije pričam o pozitivnim stranama svega jer ih je u mom slučaju puno više.
Što se tiče okoline i ljudi te njihovih reakcija, bolest je bila nepogrešivi test koji je pokazao i prokazao karakter ljudi u mojoj blizini. Rezultat je da su oni loši otišli, a drugi bolji i kvalitetniji ušli u moj život. Kaže se 'na muci se poznaju junaci', a ja znam tko su junaci uz mene i junaci su i ostali. To je lijep osjećaj, godi čovjeku znati da uz sebe ima dokazano odane ljude. I tu mi je bolest samo pozitivnu stvar donijela.
Ne dođu sve oluje da ti unište život - neke ti dođu raščistiti put, mislim da ta misao vrijedi u mom slučaju.
Intenzivan oporavak je trajao oko dvije godine. Tu sam imala sreću jer sam imala veliku podršku roditelja pa nisam morala ići raditi, nego sam se posvetila rehabilitaciji. Od invalidskih kolica, oduzetosti ruke i govora, ja sam se uz volju i upornost potpuno oporavila. Posljedica mi je ostala u vidu problema sa stopalom, koje imam isto u planu poboljšati operacijom.
Funkcioniram normalno, radim i zadovoljna sam sa sobom i svojim životom i to mi je najbitnije. Promijenila sam životne navike, zdravije se hranim, vježbam, redovito kontroliram tlak i masnoće. Danas radim kao stečajni upravitelj i vodim obrt za knjigovodstvo.
Bolest me naučila da je zdravlje najveći dar i kapital koji sami ne stječemo, a možemo ga izgubiti.
Tko se susreo sa bolešću i nemoći zna cijenu zdravlja, zna da je ono neprocjenjivo. Nekad sam uzimala to kao nešto što se podrazumijeva i mora biti. Sada znam da nije tako. Naučila me da sam puno izdržljivija nego što sam smatrala. Naučila sam odrediti si prioritete, i najbitnije - naučila sam kako reći ne kada mi nešto ne odgovara. To nisam znala nikada, a sada znam. Život je lijep i čudesan, život je jedan, nastojim ga doista živjeti i uživati u svakom danu koji mi je dat na poklon.
Prošlost je nepromjenjiva i ne gledam natrag. Prošlost pripada povijesti, a ja gledam naprijed i u budućnost.
Moždani udar treći je vodeći uzrok smrti žena u svijetu, a svake godine ubije dvostruko više žena nego karcinom dojke. Upravo zbog toga pokrenuta je zdravstveno-edukativna akcija 'Dan crvenih haljina, koja se održava prvog petka u veljači, a kojoj je cilj podići svijest o specifičnostima moždanog udara kod žena, upozoriti na pogubne posljedice zanemarivanja simptoma i potrebu promjena načina života. Ovog petka #NosiCrveno.