Naše izvorne sposobnosti poput disanja , prehranjivanja i komunikacije s pojavama i fenomenima iz okoliša, zapravo su od davnina znane, ali u suvremeno vrijeme zaboravljene vještine. Želimo li biti zdravi, neophodno je da ih (ponovno) osvijestimo, otkrijemo i naučimo..
Zadovoljstvo življenja i zdravlje uvjetovano je dinamikom između vanjskih utjecaja izvana i naše sposobnosti da ih udomimo i afirmiramo u emocijama i mentalnim sposobnostima. Zlatko Pejić govorit će o primjerima i iskustvima te snažne interakcije vanjskog i unutarnjeg okoliša, koja u konačnici zadovoljava naše potrebe te o metodama kojima to ostvarujemo.
Seminar Put prirode – bliže izvornim sposobnostima, koji se već 12 godina odvija na Risnjaku, odličan je primjer te snažne interakcije vanjskog i unutarnjeg koja u konačnici zadovoljava naše potrebe. U četvrtak, 19.4.2012 u 19 sati u prostorima Makronove, Zlatko Pejić će održati predavanje na temu: Snaga prirode i osobne izvorne sposobnosti.
Zlatko Pejić, jedan od inicijatora obilježavanja Dana planeta Zemlje u Hrvatskoj te dobitnik prestižne Earth Day International Award (1993.) uoči Dana planeta Zemlje održat će zanimljivo predavanje u Makronovi.
Zlatko Pejić iskusni je stručnjak u području prirodnih stilova življenja, koji već dvanaest godina vodi sedmodnevni program Put prirode – Bliže svojim izvornim sposobnostima, koji se svake godine u srpnju održava u Nacionalnom parku Risnjak. Na predavanju ćemo govoriti i o iskustvima polaznika te prikazati zanimljiv i lijep video materijal.
Ulaz na predavanje je slobodan
Izvorne sposobnosti – put ka kvaliteti i zadovoljstvu u životu
U svrhu (prividnog) poboljšanja života u današnje vrijeme ono što radimo usmjereno je na to da budemo prepoznati kao vrijedni članovi zajednice u kojoj živimo i djelujemo. Usavršavamo sposobnosti, usvajamo znanja, stječemo profesije koje nam trebaju olakšati život unutar već postavljenih obrazaca i normi. Kao posljedicu toga prihvaćamo religiju, kulturološke obrasce, socijalne modele, politiku kao ključna obilježja svojeg života.
Pritom – i apsurdno – ono što je zaista u službi (kvalitetnog) života uzimamo zdravo za gotovo. Briga o sebi i uspostavljanje veze sa svojim izvornim sposobnostima, kao što je upravljanje svojim biološkim i psihološkim resursima, jedan je od preduvjeta za formiranje čovjeka koji će, posljedično, znatno manje kroz svoj život eksploatirati svoje stanište, svoj Planet.
Izvorne sposobnosti – potencijal i vrednota
Izvorne sposobnosti našeg organizma ono su što nam je rođenjem na ovaj planet dano, i kao mogućnost, potencijal, ali i kao vrednota koju bismo trebali njegovati kao njegovi odgovorni stanovnici.
Koje su to naše izvorne sposobnosti? Disanje, prehranjivanje i komunikacija s pojavama i fenomenima u našem okruženju – nešto što radimo svakoga dana i što je vrlo osobno i intimno. Je li to upravo zbog toga što se radi o toliko prisutnim i „podrazumijevajućim“ aktivnostima – no, mi u njima najviše griješimo.
U minuti udahnemo oko osamnaest puta, u danu između 21 i 22 tisuća puta. No, znamo li pravilno disati? Svaki dan se hranimo, konzumiramo tri, četiri, pet obroka, ovisno o vlastitom ritmu i navikama. No, je li naša prehrana takva da podržava naš mali ekosustav i ekosustav našeg planeta, čuvamo li njome ili uništavamo svoju i okolnu energiju?
Svakoga dana komuniciramo u svojem okruženju. No, je li ta komunikacija kvalitetna i konstruktivna?
U prirodnom okruženju primamo kisik, ali je pitanje primamo li ga na način koji je za nas optimalan, tj. znamo li disati da bismo mogli konstruktivno koristiti taj oblik komunikacije s prirodom. Tu je i Sunce koje u nama potiče izvornu sposobnost balansiranja biokemijskih procesa, formiranje hemoglobina, D vitamina. Ne zaboravimo i na Mjesec koji utječe na tekućine u tijelu. I, naravno, druga bića koja nas okružuju. Sve je to dio naše komunikacije s vanjskim okruženjem.
Povezivanje s prirodom
Podsjetiti se svojih izvornih sposobnosti i vratiti se njima, najlakše i najbolje možemo kroz (svjesno) povezivanje s prirodom, tj. učenje kako biti njezin dio. Kako bismo to (učinkovito) napravili, potrebno je prvo da odemo u prirodu, a zatim i da znamo kako biti njezin dio, a odgovor na pitanje kako upravo i možemo naći u izvornim sposobnostima.
„U svakodnevnom životu, kad nam je mozak zauzet tisućama (nevažnih) podataka, a živčani sustav opterećen velikom količinom stresa, javlja se izvjesna blokada zbog koje ono što ulazi u nas nije kvalitetno obrađeno. Suvremenim načinom življenja nesvjesno smo razvili sustav življenja u kojem negiramo temeljnu ili izvornu komunikaciju sa svojim okolišem. Stvaramo kuće s maksimalnom izolacijom gdje više nema mogućnosti stvaranja unutarnjeg prirodnog okruženja, pa kupujemo dodatne ionizatore i razne filtere za zrak da bismo udisali kvalitetniji zrak, odnosno imali simulaciju prirode, umjesto da ionizaciju maksimalno doživimo u prirodnom okruženju, ujutro i predvečer, kada je ona upravo najveća“, kaže Zlatko Pejić, autor seminara „Put prirode – povratak izvornim sposobnostima“.
Umijeće disanja
Iako je disanje dio našeg biološkog modela funkcioniranja, ako se ne razvija, stagnira, kao i svaka druga sposobnost. S jedne strane kvaliteta zraka je narušena (našim) onečišćenjem okoline, a dodatni problem stvara činjenica da ne znamo pravilno disati. Pravilno disanje preduvjet je kvalitetnog funkcioniranja živčanog sustava, krvi, moždanih funkcija, organa u našem tijelu, mentalne i emocionalne stabilnosti.
Disanje nam može osigurati održavanje, obnavljanje i napredovanje, dok modernom čovjeku, ono uglavnom služi samo za održavanje. Kroz prethodno spomenutih oko osamnaest udisaja u minuti unesemo 7,5 tisuća kubičnih centimetara zraka. Idealno bi bilo broj udisaja smanjiti na 6 do 8 u minuti, a obujam udahnutog zraka povećati na 12 tisuća kubičnih centimetara. Tako uz manju potrošnju energije unosimo veću količinu zraka u organizam, koji onda osim za održavanje, možemo koristiti i za obnavljanje i napredovanje. Naučiti kako dobiti gotovo dvostruko više kisika uz manju potrošnju čisti je biološki profit. Takva razina ulaganja u sebe dovodi do trenutne dobrobiti i prevencije mnogih bolesti poslije u životu. Stoga je izuzetno važno osvijestiti da disanje nije samo pokret kojim se u pluća unosi kisik i iz njih izbacuje ugljikov dioksid, nego i važna vitalna informacija.
Kako kaže Zlatko Pejić: „Danas mnogi ljudi odlaze u teretanu ili na fitness kako bi razvili mišiće, iako nemaju nikakve stvarne koristi (samo) od svojih mišića. Masa ljudi tako provodi sate vježbajući samo radi izgleda, a pritom je to vježbanje potpuno disfunkcionalno u smislu stvarne dobrobiti za zdravlje. To navodi na zaključak da je većina nas zamijenila funkcionalnu s estetskom razinom. Ako želimo kvalitetnije disati i imati bolje zdravlje, moramo „bildati“ to zdravlje od kojeg zaista imamo i stvarnu korist. Na taj ćemo način ostvariti uvjete za prevenciju bilo koje bolesti, smanjit ćemo mogućnost infekcija, sezonskih, ali i kroničnih bolesti.“
Umijeće jedenja
Današnji pristup prehrani utemeljen je na ideji utaživanja gladi koju osjetimo, kako bismo mogli dalje raditi ono što smo zamislili. Pritom nas ne zanima što smo pojeli, kako smo to pojeli i što se dalje događa s hranom koju smo unijeli u sebe. U nastojanju da budemo što „učinkovitiji“ (čitajte: brži, a samim tim i površniji) o žvakanju, primjerice, niti ne razmišljamo.
Kako kaže Zlatko Pejić: „Odustali smo od žvakanja jer je industrija već toliko preradila hranu da je ne moramo ni žvakati. Čak ne moramo ni razmišljati što jesti, jer ćemo i za to dobiti ideju od industrije. Budući da smo posvećeniji poslu i ostvarivanju onoga što smo si u danu zacrtali, hranjenje nam treba trajati što kraće. Moderni čovjek svaki svoj zalogaj žvače svega četiri do pet puta! Osim što (mislimo da) nemamo vremena, svakim dužim žvakanjem proizvod koji je pun konzervansa i aditiva (tzv. poboljšivača okusa) gubi bilo kakav okus hrane. Kad je izbor namirnica u pitanju, naš odnos prema hrani sveden je na to da ispunimo želudac, da budemo siti, a pri tome zanemarujemo potrebe cijelog tijela. Već i niže razvijene životinjske vrste su selektivne u izboru hrane, a mi smo u tome na neki način otišli u regresiju. Neophodno je da razvijemo osjetljivost za hranu koju jedemo, da postanemo selektivni i spremni procijeniti što nam je potrebno, ovisno o godišnjem dobu, našoj aktivnosti i slično.“
Ako nas obrok „spusti“, kako to znamo reći, nešto s tim obrokom nije u redu. Hrana nas treba pokrenuti tako da možemo normalno funkcionirati i nakon obroka, da nas podigne i pokrene. U tome su izbor i kvaliteta namirnica izuzetno bitni. Enzimi, biljna vlakna i nutrijenti koji se lako unose osigurat će nam pokretljivost i vitalnost…
Da se vratimo na žvakanje… ono uključuje dvije aktivnosti – samo žvakanje i disanje. Ako ponovno povučemo paralelu s učinkovitosti u životu, posvećujemo se razvijanju sposobnosti multitaskinga i ponosni smo kad u tome uspijemo. Nasuprot tome, imamo poteškoća smireno žvakati i istovremeno pravilno disati?! Umjesto toga, prožvačemo svoj zalogaj četiri, pet puta i progutamo ga što prije - kako bismo mogli udahnuti.
Ako želimo profitirati i „izvući“ maksimum iz kvalitetno odabranih i skuhanih namirnica, jedna od osnovnih postavki jest da dobro žvačemo, dugo žvačemo i pri tome dišemo - kroz nos. Time pospješujemo daljnju apsorpciju hrane kroz probavni sustav. Usitnjavanje hrane kroz proces žvakanja vrlo je važno jer time izbjegavamo lučenje dodatne količine kiseline i enzima u želudac inače potrebnih za razgradnju većih zalogaja, te time izbjegavamo ozljede sluznice i stjenke želuca.
Ono što daje dodatnu kvalitetu zalogaju i ima snažan korektivni utjecaj je lučenje pljuvačnih žlijezda koje u hranu unose lubrikante, enzime, hormone, limfocite i slično, a koje se događa kad dobro žvačemo. Svakako je važno što se time uspješnije održava i biokemijski balans u organizmu. Kad dobro žvačemo, uz pravilno disanje, pospješujemo apsorpciju i resorpciju, dobivamo veću količinu energije, a zalogaj dobiva i ljekoviti aspekt – protuupalno i imunizirajuće djelovanje!
Koliko puta žvakati, pitate se? 35 puta najmanje. 50 puta ako želimo povećati ljekoviti učinak žvakanja, 80 – 100 puta ako želimo obnoviti organizam i preko 100 puta ako želimo postići dublju rekonstrukciju sustava te iscjeljenje kao posljedicu.
Umjerenost i zahvalnost
Naposljetku, ako želimo biti „majstori“ u ponovnom oživljavanju svojih izvornih sposobnosti, ne smijemo zaboraviti na već spomenutu selektivnost, ali i umjerenost i zahvalnost.
Pritom se selektivnost ne odnosi samo na fizičku hranu koju konzumiramo, već na sve što iz vana vrši utjecaj na naš organizam – tako je naša „hrana“ i društvo u kojem se krećemo, posao koji radimo, misli koje njegujemo i sve ostalo čime se okružujemo.
U današnje vrijeme, bombardirani različitim mogućnostima, važno je razvijati osjetljivost za ono što je zaista kvalitetno i sukladno našim (stvarnim) potrebama. Pritom je neophodno njegovati i umjerenost. Realno, za kvalitetan i ispunjen život, potrebno nam je mnogo manje od onoga što imamo, u različitim sferama naših života. Samim tim, obilje može biti velika zamka u kojoj izgubimo pojam stvarnih vrijednosti i potreba.
Naposljetku, zahvalnost je ono što nas čini istinski odgovornim stanovnicima našeg planeta. Iz zahvalnosti proizlazi onda i naša svjesnost o vlastitim djelima i njihovim posljedicama, brižnost prema sebi i svemu što nas okružuje i svijest o tome da smo dio Jednog.
„Meditacije u okviru seminara, Put prirode – povratak izvornim sposobnostima, nisu mistične, već su usmjerene ka rekonstrukciji našeg odnosa s okruženjem. Meditacija u hodu, primjerice, nema za cilj da se povežemo s duhovnim razinama, nego da izvježbamo prisutnost unutar prirode. Riječ je ustvari o ritmičnom hodanju u kojem je maksimalni fokus usmjeren na šumove i zvukove. Čulo sluha je medij preko kojeg se detektira priroda jer su ljudske oči gramzive i kada nešto gledamo, želimo to imati. Na ovaj način vježbamo da budemo dio, ali ne da uzimamo. „Gle koji lijep cvijet u našem konzumentskom mentalitetu znači rado bih ga ubrao“, kaže autor seminara.
Kao zaključak…
Naše izvorne sposobnosti zapravo su od davnina znane, ali u suvremeno vrijeme, zaboravljene vještine i – ljudske vrijednosti! Ako želimo spasiti sebe, pa posljedično i planet na kojem živimo, neophodno je da ih (ponovno) osvijestimo, otkrijemo i naučimo.
Prihvativši ih takvima, naše izvorne sposobnosti mogu biti naša baza i naše utočište – ono čemu se možemo i čemu ćemo se znati vratiti kad osjetimo da smo izašli iz ravnoteže.
________________________________________
Pitali smo Zlatka Pejića zašto je za seminar „Put prirode – Povratak izvornim sposobnostima“ izabrao baš Risnjak i što se zapravo događa na seminaru:
Zašto baš Risnjak…
„Nacionalni park Risnjak je jednostavan nacionalni park u kojem ne postoji ništa osobito što bi vam zapelo za oko, kao primjerice na Plitvičkim jezerima, slapovima Krke, Brijunima i sl. Na Risnjaku trebate tragati za obilježjima nacionalnog parka. Risnjak je poput prirodnog hrama u kojem tragate za onim što priroda stvarno jest i upravo zbog toga mi se Risnjak čini kao najbolje mjesto za seminar otkivanja samoga sebe. Sam vrh koji je na oko 1500 metara nadmorske visine je fascinantan, a planinarski dom je smješten na Šloserovoj livadi na 1400 metara. S tri strane omeđen je provalijama, samo na sjevernoj ima zaleđe, i sama livada koja je mala, kao plato, i relativno ograničava kretanje. Upravo ta „skučenost“ vas tjera da pronađete u sebi točke povezivanja s onim što se događa u neposrednom okruženju.
Nasuprot spomenutoj „skučenosti“ platoa na kojem je dom, stoji golema širina i prostranstvo šuma i livada s kojima smo u kontaktu tijekom cijelog dana. Za mene ne postoji bolje mjesto za ovakav seminar i zapravo je jedinstveno mjesto i događaj u svijetu.“
Ukratko, što se događa na seminaru…
„Na seminaru nam je cilj da integriramo svoja čula, da osluškujemo, primamo, ne da fotografiramo i stvaramo slike za uspomene. Tako uspostavljamo kontakt s prirodom i pripremamo tijelo da primi taj elementarni oblik komunikacije, što dovodi i do mentalne i emocionalne stabilnosti. Cijeli seminar je kroz niz posebno osmišljenih aktivnosti usmjeren ka osvještavanju i oživljavanju izvornih sposobnosti našeg organizma putem ponovnog povezivanja s prirodom. Cilj nam je pokrenuti vlastite snage i potencijale čime postižemo osjećaj većeg zadovoljstva, sigurnosti, svijesti o samima sebi i vlastitim mogućnostima.“