Danijela živi u malom njemačkom gradiću koji izgleda kao s razglednice. Pitoreskne zgrade i uličice, lijepo uređen trg s crkvom, Garmisch je okružen predivnom prirodom alpskog planinskog krajolika. Ovdje je ova 42-godišnjakinja pronašla mir, a osim toga i dobar posao te kako kaže, ljubav svog života. U Garmisch je došla prije nekoliko godina te je odlučila ostati, ali ne samo zbog boljih uvjeta za život. Ona je, kaže, u Njemačku doslovno pobjegla:
„Rođena sam u Zagrebu. No, morala sam napustiti svoj voljeni grad u kojem sam živjela većinu svog života. Pobjegla sam, doslovno, od droge. Bila sam ovisnica i nakon što sam prošla liječenje, shvatila sam kako moram napustiti sredinu u kojoj sam vodila svoj stari način života – onaj u velikom gradu punom droge“, kazala je Danijela.
Danijelin život sada je posložen i na drogu, kaže, više ne pomišlja. No, vratimo se na početak. Danijela je djetinjstvo provela u jednom zagrebačkom kvartu i kako kaže, uglavnom ima vrlo lijepa sjećanja na te godine. Ipak, pod utjecajem društva, s drogom je počela eksperimentirati vrlo rano – već u 7. razredu osnovne škole:
„Travu su mi dali prijatelji s kojima sam odrasla. Oni su je već bili probali. Osjećaj mi se svidio na prvu – nikad ga neću zaboraviti. Bilo je kao da letim nebom. Kad osjetiš tako nešto – ideš dalje. Od rekreativnog 'jointa' tu i tamo ubrzo sam došla na to da marihuanu koristim redovito, svaki dan – i tako pet godina. Postala sam ovisnica o travi, a s tim su nekako došle i teže droge: LSD i ecstasy. U mom je slučaju trava bila put u teške droge, bio je to onaj klasični scenarij kojeg se boji svaki roditelj“, ispričala nam je ova Zagrepčanka s njemačkom adresom.
Zapravo, uz ovaj način konzumiranja droge Danijela je, kaže, još funkcionirala normalno, završila je srednju grafičku školu te se bavila sportom i slikarstvom. No, jednom kad je prešla na teže droge, njezin se svijet brzo počeo urušavati:
„Tu su počeli problemi. Mozak mi više nije funkcionirao kao prije. Zatvorila sam se u svoju sobu na godinu dana, izolirala sam se i živjela sam u nekom svom kreativnom svijetu. No, čim sam izašla, našla sam se opet u društvu koje redovito konzumira drogu – i to metadone. Tada sam bila ušla u ozbiljnu vezu koja je trajala dulji niz godina i to s osobom koja je željela 'normalan život', ali ni to mi nije pomoglo da se odlučim ostaviti drogu. Droga je uvijek bila jača“, iskreno priznaje.
Njezini su roditelji, kaže Danijela, vidjeli da se nešto događa, ali nisu znali što. Nisu bili spremni suočiti se s time da je njihovo voljeno dijete ovisnik.
„Zapravo, nisu razumjeli što se uopće događa, jadni, nisu imali pojma kakve su to droge i kud to sve vodi. Nadali su se da je to neka buntovnička faza koju ću prerasti. Nisu bili jedni od onih roditelja koji će radi droge izbaciti svoje dijete iz kuće“, kaže Danijela koja je odlučila da se neće ostvariti kao roditelj, a živi s tri mačke.
Danijela je nažalost s godinama padala sve dublje u ovisnost dok nije, kako kaže, dotakla samo dno:
„Namjeravala sam počiniti suicid. Osjećala sam se toliko loše - a sve što sam željela bio je mir. Na poziv moje mame, hitna pomoć odvela me u bolnicu gdje sam provela mjesec dana. Slabo se sjećam tog razdoblja, ali se sjećam hrpu tableta koje sam uzimala nakon hospitalizacije.“
Po izlasku iz bolnice Danijela je i drugi put pokušala počiniti suicid - i njezina bi životna priča vjerojatno završila tragično da u njezin život nije došla Ivana:
„Tada je moja mama pronašla Ivanu, voditeljicu zajednice za ovisnike koja me pripremila na odlazak u komunu. Bila sam ondje punih 6 mjeseci“, kaže Danijela.
Riječ je o Zajednici Susret, humanitarnoj organizaciji koja se već 30 godina bavi tretmanom ovisnosti o drogama, alkoholu, kocki, te drugim oblicima ovisnosti. Zajednica Susret prva je organizacija tog tipa u našoj zemlji:
„Program provodimo neposrednom suradnjom osoba s problemom ovisnosti, njihovih obitelji i Zajednice Susret. Upravo takva suradnja pokazala se najučinkovitijom u postizanju pozitivnih rezultata u rehabilitaciji ovisnika. Veliki broj naših bivših korisnika danas uspješno žive i rade“, kazala je Ivana Šantek, i sama bivša ovisnica, educirana da pomaže drugima koji su se našli na istom putu.
Nažalost, od Ivane saznajemo kako problem s drogom u Hrvatskoj postaje sve veći – po tom se ne razlikujemo od ostalih europskih zemalja gdje postoji jasan trend povećanja broja ovisnika. Pretežno je to porast uživatelja kokaina i marihuane. U Hrvatskoj je veliki problem, kaže ona, ovisnika o lijekovima propisnim od liječnika, koji se ne koriste kao što je to propisano, nego se zloupotrebljavaju. Zato Ivana i članovi njezine organizacije imaju pune ruke posla:
„Za pomoć nam se obraćaju i sami ovisnici, i članovi njihovih obitelji - od roditelja i supružnika, do sestara i braće, a nerijetko i službene osobe - socijalni radnici i psihijatri. Moram napomenuti kako formula za izlječenje ne postoji! Najbolja opcija je nakon bolničkog liječenja otići u zajednicu koja je mjesto gdje se ponovo upoznaš sa samim sobom, odnosno sa svim svojim manama i vrlinama, i naravno raditi na sebi kroz simulacije životnih situacija i problema u sigurnom, zaštićenom, odnosno kontroliranom okružju. Svakom od nas nešto drugo je problem, bitno je taj problem riješiti te se jačati ondje gdje smo slabi“, pojašnjava ova 43-godišnja Zagrepčanka.
Na pitanje što joj je najljepše, a što najteže u njezinom poslu, Ivana bez puno premišljanja odgovara:
„Najljepše je kada se osobe izvuku iz okova ovisnosti i povežu sa svojim bližnjima, a najteže kada se nažalost još jedan život ugasi.“
Danijelina priča, srećom, nije završila tragično – iako je toliko puta bila na samom rubu. Po izlasku iz komune shvatila je kako povratak u staru sredinu za nju nikako nije dobro rješenje. Već nekoliko dana nakon toga kupila je jednosmjernu kartu za Njemačku sa snažnom motivacijom da krene od početka. Bio je to vrlo hrabar potez, s obzirom na to da je išla u nepoznato – ali znala je da ništa ne može biti tako strašno kao živjeti u paklu ovisnosti. Zato je spakirala svoje kofere i krenula u novi život - život bez ovisnosti.