Teško je naći osobu koja bar jednom u životu nije osjetila simptome depresije.
Već i sama šetnja gradom i zagledanje u lica zaokupljena sobom i svojim brigama u osjetljivoj osobi može izazvati turobno ili isto stanje. Koliko samotnika pokraj vas ulaže krajnji napor, pogleda uprtog u prazno, užurbanim kretanjem želeći sebe održati u ravnoteži mogućeg opstanka u životnoj kolotečini u kojoj krajnjim snagama traže smisao. Bore se sami sa sobom kako bi tim kretanjem u gomili dokazali sebi svoju svrhu, nadvladali neki nejasan unutarnji osjećaj tuge i izgubljenosti. I sve se to odigrava u svijetu kojeg već toliko prokleto dobro poznaju da im to okruženje kao i osobno stanje postaje neizdrživo.
Njihov hod je nastojanje i pokušaj da sami sebe uvjere da posjeduju tu neku unutrašnju snagu i volju koja će im vratiti optimizam i veselje. Zavidno kriomice u licima i gestama drugih koji kraj njih promiču nastoje proniknuti tajnu drugačijega sebe koje himbeno ili pravo, vide kako promiče kraj njih.
To je stanje njima samima neobjašnjivo. Stanje u kojem su svjesni samo svoje unutrašnje boli, neprepoznate i neutješne samoće. Stisnuta grla prepoznaju da to stanje nema nikakvih vanjskih razloga. Svjesni su osobne ranjivosti. Želje im je da sebe učine čvrstima i na takve sebe same otpornima. No ta željena snaga neobjašnjivo izmiče. Tek kada stignu u svoj intimni prostor svlada ih umor pretjeranog nastojanja da sami sebi dokažu svoju, drugima jednaku čvrstoću i opstojnost. Dobro zatvaraju za sobom vrata svoje sobe. Sukob sa samim sobom tada ponovno postaje neminovan, u svoj svojoj beznadežnosti, očaju i unutrašnjem vapaju za nečim u sebi bolno nedostajućim.
Ovim pokušajem prisjećanja mojih dvadesetih želio sam tek prizvati i potaknuti prepoznavanje vaših osobnih stanja depresije.
Kasnijih godina kada sam se već bavio terapijskim radom, sjećam se suza olakšanja koje su nezaustavljivo u tišini silazile niz lica dok su moje ruke bile položene na sljepoočice mojih pacijentica.
Nije moja namjera ovdje zalaziti u kompetencije psihoterapije i psihijatrije već predstaviti analitičke i terapijske spoznaje o uzrocima depresije kao i o tome kako ih možete same otkloniti.
Prvo mjesto na listi uzroka zauzimaju memorije koje majka prenosi na plod u svojoj utrobi.
Neželjeno dijete često nosi izraženu slabost srčanog mišića, slabost lijevog plućnog krila. Tijekom razvoja takvo dijete pati od slabosti srčanog mišića, slabijeg dotoka krvi u glavu, od nedostatka plinova iz zraka u krvi uslijed smanjenog kapaciteta pluća. Ovakva situacija dovodi do upale moždane mase – tipičnog metaboličkog nedostatka koji uzrokuje depresivno stanje.
Nedostatak očeve ili majčine ljubavi u periodu odrastanja kao i grubost roditelja i njihov loš međusobni odnos te u najgorem slučaju napuštanje djeteta od strane jednog od roditelja ostaju trajno zabilježeni u stanicama srca, pluća i centralnog živčanog sustava. Ti organi kao postaju osjetljivi. Gomilaju u svom staničju nove memorije trauma koje su suprotstavljene iskonskoj volji za punim dahom pluća kao i za ljubavlju koja će srcu dati snagu tijekom odrastanja. Kao posljedica proživljenog i u tijelu upamćenog stresa nastaju i konceptualna oštećenja dimenzije uma. Osobe traumatizirane tijekom djetinstva, često u odrasloj dobi ponavljanju obrasce ponašanja potaknute iskustvima sa roditeljima, produbljujući krize na fizičkom, doživljajnom i duševnom planu. Traume doživljene sa ocem odražavaju se najčešće na zdravlje i funkcionalnost desnog plućnog krila i njegovih ovojnica sa sličnim posljedicama na desnoj polutki moždane mase.
Oslabljeno tijelo, um i duh teško se odupiru mnogim izazovima tijekom života. Njihova je osjetljivost naglašena bilo u odnosu prema partneru, socijalnom okruženju, egzistencijalnim pitanjima, radnoj okolini, prema ambijentalnim uvjetima kao i prema utjecaju hrane.
Postoji li izlaz iz te situacije? Kako sami i bez medicinske pomoći možete savladati to stanje?
Kao svaka bol na tjelesnom tako i ova na umnom-psihičkom planu treba biti shvaćena kao poziv tijela ili uma na spoznaju prvih uzroka bolesnih stanja. Moguće je osloboditi se tog neshvaćenog i do sada sebi neprotumačenog tereta, bez obzira da li jesu uzroci dostupni ili nisu dostupni našem sjećanju. Samoliječenje započinje spoznajom stanja i njegovih prvih stvarnih uzroka. Tek nakon toga moguće je svjesno i samostalno pristupiti čišćenju traunatskog i stresnog obilježja doživljenog, i u tijelu kao i umu upamćenog. Nakon toga ostaje samo svijest o doživljaju kao činjenici oslobođenoj emocionalnog tereta. Ostaje samo znanje o doživljenom kao neminovnom obilježju naše prošlosti koja nam je data kako bismo sami sebe u traženju odgovora oplemenili, oslobodili svoje tijelo i um i tako im omogućili slobodu, zdravlje i daljnji napredak.
Za početak dovoljno je da pošaljete e-mailom na adresu boris.cypryn@kc.t-com.hr nekoliko redaka svojih razmišljanja na tu temu ili o onome što vas u vezi vas samih zanima.
Boris Cyprýn
terapijski savjetnik
Sva prava pridržana©