Bilo joj je tek 27 godina i sve ono najljepše tek je bilo pred njom, tako se barem tada činilo. Našla je ljubav svog života i skupa su čekali svoje prvo dijete. No ubrzo nakon što je svoju djevojčicu Dolores donijela iz rodilišta, Valentina Siročić saznala je šokantne vijesti koje su njezin svijet okrenule naopačke: rekli su joj da boluje od raka.
Valentina, kako ti je bilo kad si saznala ovu strašnu vijest?
Znate kako je to, prvo dijete - veliko veselje… A zatim je uslijedio veliki šok - Hodgkinov limfom. Kad su mi rekli da bolujem od raka, prvo sam nazvala supruga, zatim braću i roditelje i svoje najbliže. Osjećala sam se kako sam se razbila iznutra na tisuću komadića te su suze samo tekle niz lice. Tek sam bila zasnivala obitelj, postala majka i žena, pitala sam se kako baš sada i jako sam se bojala da neću imati prilike gledati svoju djevojčicu kako odrasta. To mi je bio najveći strah. Propustila sam mnogo trenutaka s njom - koje sada nadoknađujem svakodnevno.
Nakon što si saznala, odmah si krenula s liječenjem zloćudne bolesti?
Terapije su krenule vrlo brzo, od same potvrde bolesti do prve kemoterapije pa do zračenja i završnog PET CT-a. Uz našu poznatu hematologicu, Sandru Bašić-Kindu, koja je spremna odgovoriti na moja pitanja u pola noći i sve laički objasniti, bilo je lakše podnositi svaku terapiju. Uz to sam imala veliku podršku svojih cura iz grupe Supercure protiv limfoma i leukemije koje su prolazile isto što i ja.
Nuspojave kemoterapije su teške, kako si to ponosila i kako se s cijelom situacijom nosila tvoja okolina?
Imala sam nuspojave kao što su slabost, pospanost , nisam mogla jesti, bilo mi je mučno, imala sam crvenilo lica i žarenje, otpala mi je kosa. Ima dana kada bih samo spavala i nisam se mogla brinuti za svoje novorođenče. Najveća podrška su mi bili majkma koja se brinula za moje dijete, uz mog supruga, zatim moja dva brata, šogorice te moj otac. Uz mene su bili i ostali članovi obitelji, kao i prijatelji koji me unatoč bolesti nisu napustili – iako je bilo i nekih koji su se udaljili. Svima je bilo teško, kao i meni, ali su mi uljepšavali dane te me uvjeravali da će uskoro sve to biti iza nas. Nije to bila samo moja, nego naša zajednička borba. Jedan brat je nedugo prije mene prolazio isto malignu bolest, jako smo povezani i iz svake borbe izašli smo samo još jači i još povezaniji.
Kako si danas, je li sada rak iza tebe?
Danas je četiri godine od moje bolesti, odnosno, 4 godine remisije. Sretna sam jer ponekad živim kao da ništa nije bilo i uživam maksimalno. Ali ima i onih dana kad se bojim, pogotovo pred same kontrole. Nažalost, nedavno sam saznala da bolujem od kronične bolesti, ali se uz prehranu i terapije drži je se pod kontrolom. Znate kako se kaže - ovaj mali vihor misli da može slomiti stijenu koja je preživjela oluju.
Baš tako, bila je to prava oluja u tvom životu. Što se nakon nje promijenilo?
Prije svega, odlučila sam se posvetiti svom hobiju i od njega napraviti posao. Dok sam se liječila, puno sam izrađivala razne rukotvorine, između ostalog i cvijeće od žice i najlonki. Shvatila sam da kad se time bavim, zaboravljam na sve – nisam mislila na to da nemam kosu ni na činjenicu da sam teško bolesna. Ovaj moj hobi jako me opuštao i nastavila sam se sve više baviti njime i nakon završetka liječenja. Volim kada nekome poklonom svoj ručni rad i zatim vidim da krasi nečiji dom. To za mene i nije posao, nego moje zadovoljstvo i radujem se kad netko to cijeni i zna koliko je truda potrebno da ni od čega napraviš nešto. Jednostavno uživam kad vidim rezultat.
Mnoge žene rado bi željele svoj hobi pretvoriti u posao, ali im nedostaje samopouzdanja. Koja je tvoja poruka ohrabrenja za njih?
Drage žene, ako imate hobi i želju pretvoriti ga u svoj posao – učinite to! Neka to što sada čitate ovaj intervju bude znak na koji ste čekale. Napravite to. Probajte. Riskirajte. Možda se pozitivno iznenadite. Lekcija koju sam naučila iz svega ovoga je da uvijek morate slijediti svoje srce i ne ustručavati se raditi što vas privlači i što volite. Neka vas napokon bude baš briga za to 'što će selo reći'. Mislite na sebe, svoje misli i osjećaje. Stavite se na prvo mjesto. I koliko god bilo teško - uvijek držite glavu uspravno i samo jako!
Kažu da cvijeće u svom životu mogu očekivati oni koji su ga sadili – Valentinu definitivno čeka još mnogo cvijeća i lijepih stvari. Najviše joj želimo ono što i sama želi – stvaranje gomile prekrasnih uspomena s obitelji i kćerkicom Dolores, izvorom njezine snage vrijedne divljenja.
POGLEDAJ VIDEO: IVA SE OPRAVILA OD TUMORA PA POKRENULA SVOJ POSAO
.