U mnogim kulturama postoje mitovi o okrutnosti maćeha i očuha, proizašli vjerojatno iz nejasnoće njihove uloge i zastarjelih negativnih stavova vezanih uz i ponovnu udaju/ženidbu. Oni dolaze na mjesto bivšeg člana obitelji i nije sasvim jasno koje funkcije trebaju zamijeniti u odnosu na samo dijete i do kojeg stupnja preuzeti ulogu u roditeljstvu.
Za uspostavu bliskosti potrebno je vrijeme
Najčešća struktura obitelji je: razvedena majka s djetetom udaje se za partnera koji ima ili nema djecu. Ako majka osjeti da ima problema u odgoju, tražit će od očuha da intervenira. Ako on intervenira prije nego je uspostavio emocionalnu vezu s djetetom (za što je potrebno barem dvije godine), učinit će pogrešku - dijete ga može odbaciti. Ponekad dijete odbija majku ili poočima zbog "gubitka vremena i pažnje" biološkog roditelja. Osim toga, djeca mogu godinama održavati fantazije da će roditelji jednog dana opet živjeti zajedno. Novi brak je jasan dokaz da se to ipak neće dogoditi te se djeca mogu aktivno boriti protiv novog člana obitelji jer "izbacivanjem" tog člana mogu vratiti fantazije o ponovnom spajanju obitelji.
Problem može izazvati i discipliniranje djeteta. Naime, nakon razvoda, roditelji nerijetko djetetu previše popuštaju i dozvoljavaju, a novi roditelj ga možda želi disciplinirati, što dovodi do sukoba. Otpor prema novom članu obitelji može nastati i zbog promjene uloga: prije je dijete imalo beneficije najmlađeg ili odgovornosti najstarijeg djeteta, a u novoj obitelji postoji još mlađe ili starije dijete. U tom slučaju djetetu treba ostaviti neke odgovornosti najstarijeg koje je dosad imao.
Kada je "najbolje" ponovno sklopiti brak?
Mnogi se roditelji pitaju u kojem će vremenskom razdoblju dijete najlakše prihvatiti novi brak. Pokazalo se da je najbolje od dvije do četiri godine nakon razvoda. Ne prerano, jer dijete vjerojatno nije završilo tugovanje za gubitkom prethodnih odnosa. Ako prođe duže vremensko razdoblje od ovog, može biti teže jer je djetetu teško mijenjati navike.
Nerealna očekivanja stvaraju probleme
Djeca su oprezna dok ne dobiju povjerenje u stabilnost toga novog odnosa. Što je dijete mlađe,to brže prihvaća pomajku ili poočima. Predškolska djeca ih prihvaćaju najbrže, a školskoj djeci treba i do dvije godine. Važno je da roditelj otvoreno razgovara s novim partnerom o tome kako vidi njegovu ulogu u novoj obitelji te kako želi da postupa prema djeci. Najbolje je postići jasan dogovor o tome tko će preuzeti neke osnovne aktivnosti u novostvorenom kućanstvu te ne inzistirati da pomajka ili poočim npr. počnu prebrzo voditi dijete u školu, na izvanškolske aktivnosti ili s djetetom raditi zadaću.
Dobro je postupno uvoditi novu osobu u život djece, onoliko koliko to djeci odgovara. Djeca i novi partner stvorit će odnos kakav im bude odgovarao i bez pretjeranog uplitanja biološkog roditelja. Ako dijete osjeća da prisutnost nove osobe u obitelji narušava njegovu privatnost, dobro je osigurati mu što više osobnog, slobodnog prostora, npr. vlastitu sobu u koju nitko neće ulaziti bez kucanja, osigurati da se njegove navike značajnije ne mijenjaju.
Usprkos nabrojanim izazovima stvaranja nove obitelji, moguće je u mnogim slučajevima da dolazak nove osobe u obitelji ima i mnoge pozitivne posljedice. Novi partner može biti ne samo emocionalna, već i praktična podrška u mnogim vidovima života obitelji.