Pubertet je zbunjujuće doba za dijete jer s jedne strane ono želi pripadati grupi i iznimno mu je važno da bude kao i drugi, prihvaćeno i priznato, a s druge strane gradi svoju individualnost i želi se istaknuti odijevanjem, ponašanjem i vještinama. Nekim klincima u vrlo ranoj dobi padne na pamet da se žele istaknuti tetovažom ili piercingom te na taj način ukrasiti svoje tijelo. Normalno je da se roditeljima, posebno ako i sami nisu skloni takvoj estetici, na sam spomen da će si dijete napraviti trajni crtež na tijelu ili izbušiti rupu, diže kosa na glavi. Tu je i briga za djetetovo zdravlje.

Svijet se mijenja i ima puno stvari koje nećemo shvatiti kad su želje naše djece u pitanju, ali važno je da roditelji drže oči otvorene i budu podrška djeci. To znači da se i roditelji trebaju informirati i te provjerene informacije dalje proslijediti djeci. Druga opcija je da zažmire, ignoriraju i nadaju se da će problem nestati sam od sebe. U tom slučaju puno više stvari može poći po krivom, jer u djetetu se može javiti bunt i inat te će još žešće krenuti u ostvarivanje svog plana, ali bez roditelja da kontrolirate situaciju.

Kao i kod svih drugih tema i kod ove je potrebno održavati kanal komunikacije otvorenim. Potrebno je pokazati interes, informirati se i razgovarati. U redu je pokazati i zabrinutost te zajedno s djetetom proučiti sve rizike, opcije i posljedice. Prvo pitanje koje će se djetetu postaviti svakako je - zašto želiš tetovažu i/ili piercing? Radi li se samo o pritisku vršnjaka ili je želja autentična? Gdje će tetovaža biti i što će prikazivati? Gdje će biti piercing i hoće li remetiti djetetovo funkcioniranje i (sportske) aktivnosti? Pitanja je puno i trebaju biti postavljena.

Kod tetovaža i piercinga vrlo je važno da "zahvat" radi iskusna osoba koja radi u sterilnim uvjetima. Djetetu treba reći da će boljeti, da će trebati biti jako pažljiv/a kod zarastanja kože i tretirati mjesto zahvata antisepticima. Važno je i upozoriti da je tetovaža za cijeli život, da će se u djetetovu rastu (koji traje do 21. godine), tetovaža rastezati, da su zahvati uklanjanja tetovaže jako skupi i također bolni, a da rupica od piercinga neće vjerojatno nikada do kraja zarasti. Dijete treba upozoriti da mu se tetovaža za pet godina možda uopće neće više sviđati i svakako sugerirati da dobro promisli o toj odluci.

Američka akademija pedijatara izdala je klinički izvještaj o potencijalnim posljedicama i zdravstvenim rizicima tetoviranja i piercinga kod adolescenata. Ovo je prvi dokument koji preispituje metode korištene za modifikaciju ljudskog tijela u toj dobnoj skupini i nudi smjernice za pedijatre i roditelje. S obzirom da smjernice Američke akademije pedijatara slijede liječnici diljem svijeta, njih će se pridržavati i liječnici u Hrvatskoj.

U reportu stoji kako broj adolescenata koji žele tetovažu i/ili piercing stalno raste, pa je na odraslima da promoviraju sigurnost i zdravlje. Isto tako u izvješću se jasno razgraničava pojam modifikacija na tijelu od samoozljeđivanja. Roditelje se upoznaje i s metodama tetoviranja (u koje spada i trajna šminka) te bušenja tijela i rastezanja (npr. ušnih resica).

Kompletno izvješće na engleskom možete pročitati ovdje.

Ono što će roditeljima biti važno je da tetoviranje i piercing nemaju životno opasnih nuspojava, ali može doći do ozbiljne i jake infekcije, alergijskih reakcija i tzv. keloida, posebne vrste ožiljaka koji nastaju uslijed nekontroliranog stvaranja vezivnog tkiva i kolagenih vlakana poslije povrede kože.

No tu su i socijalne implikacije tetoviranja i piercinga u preranoj dobi, a odnose se na moguće probleme koje bi dijete moglo imati kod zapošljavanja u budućnosti i nezadovoljstva sa samom tetovažom kako bude odrastalo. Kao što smo već spomenuli, tetovaže su trajne, a njihovo uklanjanje je skupo i ponekad nemoguće. I mnogi odrasli osjete s vremenom žaljenje zbog tetovaže koju su napravili. To je zato što se značenja, vrijednosti i norme u nama mijenjaju, ali tetovaže ostaju.

Cilj ovog izvješća bio je ohrabriti roditelje da razgovaraju sa svojim tinejdžerima o tetoviranju i piercingu te da im ponude svoju pomoć i savjetovanje. Najbolje bi bilo da roditelji sami ovu temu spomenu kao obaveznu, jer djeca mogu unaprijed zaključiti da su tetovaže i piercing neprihvatljivi roditeljima te će ih svejedno napraviti, a potom skrivati.

Kada je najbolja dob za razgovor o tetovažama i piercingu? Stručnjaci kažu da je u pitanju ista dob kada i razgovor o spolnosti i seksualnim odnosima - s 11 godina. Iako djeci tada još takve stvari ne padaju na pamet, važno im je dati do znanja da ste tu za njih i da je kanal komunikacije otvoren za sva pitanja i dvojbe. Razgovor o modifikacijama na tijelu ne treba biti tabu tema i poanta je u tome da se djecu pravovremeno informira i ako svejedno žele tetovažu prije 18. godine, da ih se sigurno vodi kroz taj proces.