To znači da ona ne analiziraju i ne povezuju uzročno-posljedično da se, primjerice, iza kostura nalazi živi čovjek koji se samo tako maskirao. Oni ispred sebe doista vide mrtvaca. Djeca žive sada i ovdje i sve što se pred njih stavi, njima je itekako stvarno. Djeca se ne pitaju kako kostur može govoriti i vikati, kako može hodati i uopće biti živ, ne racionaliziraju i ne propitkuju. Zato je djecu vrlo lako preplašiti i u njihovim glavicama je sve ono što je nama odraslima smiješno i zabavno, strašno i jezivo.
Zašto onda djeca vole strašne stvari i prizore? Zašto će vas moliti da im iznova i iznova čitate neku za njih strašnu bajku? Zašto će htjeti sudjelovati u Halloweenu i htjeti se izložiti situaciji u kojoj će biti prestrašeni?
Djecu, baš kao i odrasle, pa možda čak i više, podsvjesno privlače stvari koje ih razbuđuju, koje im privlače pažnju putem sluha, vida ili dodira. Djeca su znatiželjna i zanima ih sve što ih okružuje te ih uzbuđuje pomisao na ono što bi se moglo dogoditi. A potom znatiželju slijedi bujna mašta.
Zato ćete često doživjeti da se dijete istovremeno boji neke osobe, situacije, predmeta ili senzornog podražaja (buke, jakog svjetla i sl.), no istovremeno ih, u kontroliranim uvjetima, te iste pojave neodoljivo privlače. Kao da dijete negdje u sebi osjeća da mu se ništa neće dogoditi, posebno ako su uz njega roditelji i ako je u sigurnoj okolini. Zato će dijete tražiti od mame ili tate da mu čita strašnu priču. Željet će se igrati igara u kojima se netko skriva pa ga iznenada preplaši, gledati crtić u kojem su vampiri, čudovišta i vještice.
Kada se dijete nečeg boji to je dobar znak. To znači da postaje svjesno svoje okoline i pokušava joj dati smisao. Srećom, mnogi strahovi nazivaju se razvojnima jer se pojavljuju u točno određenoj dobi, pa roditelji mogu pomoći djetetu da se suoči s tim strahovima, ali da istovremeno osjeća sigurnost i zaštitu. Naime, nužno je da dijete proradi strahove od nepredvidljivog, neizvjesnog, nečeg strašnog nad čime nema kontrolu i što je izvanjsko.
U prošlosti djeci su se pričale bajke i narodne priče koje su znale biti vrlo strašne i danas se smatraju okrutnima i brutalnima, pa su mnogi dijelovi jednostavno iz njih izbačeni. No pričanje tih priča imalo je svoju svrhu. Djecu se na taj način pričanjem odvodilo u neke druge svjetove u kojima su mogli upoznati strah, dobro i zlo i sve druge vrijednosti, a potom ih u svojoj mašti proraditi. Kad se djeci iznova i iznova priča strašna priča, to na njih djeluje terapeutski jer se djeca istovremeno s tim strahom suočavaju i polagano ih otpuštaju, odnosno uče se s njima snositi.
Strah u dječjim bajkama, pričama i filmovima nije doslovan. On je otvoreniji, atmosferičniji, više se zapravo radi o uznemirujućem ugođaju nego o nekoj konkretnoj situaciji koja ih prestraši u trenu, a potom nestane. To djeci daje vremena i prostora da se odrade proces u sebi. Bajka je cjelovita i ona započinje sretno i završava sretno. Šalje poruku da će sve biti u redu i djeca to na podsvjesnoj razini shvaćaju i prihvaćaju, a ipak su dobila priliku iskusiti strah kao proces, a ne kao emocionalni šok.
Stoga, ako vas dijete traži da bude preplašeno, nemojte se bojati da će to na njega ostaviti neke negativne posljedice. Pružite mu točno određenu dozu straha koju može podnijeti u skladu s dobi i razvojem te budite uz njega kao ravnoteža. Neka dijete iskusi strah, ali neka istovremeno zna da ste uz njega i da je sigurno.