Učenje kao autentična kreacija djeteta

Svoja znanja od okoline ne preuzimaju pasivno, nego ih aktivno izgrađuju, tj. konstruiraju.

Svoje znanje djeca izgrađuju tako da svako novo iskustvo pokušavaju protumačiti (razumjeti) i potom ugraditi u postojeći, već izgrađeni koncept znanja i razumijevanja. Tako u njega stalno ugrađuju nove elemente (iskustva, razumijevanja, znanja), a ona prethodno izgrađena, pod utjecajem novih iskustava i novih razumijevanja, često organiziraju na neki novi (kvalitetniji), sebi svojstven način. Djeca svoje znanje neprekidno izgrađuju, dograđuju, reorganiziraju i rekonstruiraju. Ono što su prije razumjeli i znali (ili mislili da znaju), često ponovno propituju i provjeravaju, te „filtriraju“ i odbacuju ono što za njih više nema smisla.

Ovakvo tumačenje učenja temelji se na radu švicarskog psihologa Jeana Piageta koji je zapravo i utemeljitelj konstruktivističkog pristupa učenju. On tvrdi da znanje djece o događajima iz njihove okoline nije točna reprodukcija tih događaja. Djeca informacije iz svoje okoline oblikuju, na svoj osobit način interpretiraju i uklapaju u svoj već izgrađen koncept znanja. Svoja znanja od okoline ne preuzimaju pasivno, nego ih aktivno izgrađuju, tj. konstruiraju.

Takvo se stajalište potpuno razlikuje od shvaćanja djeteta kao „prazne ploče“ u koju netko (odrasli) treba upisati ili urezati znanja. Naprotiv, dijete se shvaća kao mislilac koji je u stanju stvarati i provjeravati vlastite hipoteze u komunikaciji s drugima.

Cijeli taj proces nalikuje znanstvenom istraživanju: u njemu dijete postavlja određenu hipotezu – pretpostavku. Ta pretpostavka zapravo je način na koji dijete u određenom trenutku razumije neki problem s kojim se susrelo, a koji će se s vremenom, pod utjecajem novog iskustva mijenjati. Rukovodeći se svojom urođenom znatiželjom, dijete stalno istražuje i pokušava razumjeti svijet oko sebe (i samog sebe u tom svijetu). Taj se proces često događa i bez sudjelovanja odraslih. No, bogato i raznovrsno okruženje, te primjerena intervencija odraslih, taj proces itekako može poticati i podržavati. Proces učenja svakog djeteta njegova je subjektivna, „autorska“ konstrukcija zbog čega i podrška odgajatelja učenju djece treba biti individualizirana, a ne unificirana i univerzalna.

U ovako shvaćenom procesu učenja djece važnu ulogu ima i njihovo socijalno okruženje. Naime, djeca svoja znanja ne konstruiraju sami, bez povezanosti s drugima, nego zajedno s drugima, s drugom djecom i odraslima.Utjecajnu teoriju o tome kako socijalno iskustvo tj. socijalno okruženje utječe na učenje djece, dao je već ruski psiholog Vygotsky i tu su teoriju brojni drugi autori preuzeli i dalje razvijali. Vygotsky učenje tumači kao dijalektički proces u kojem dijete uči zajedničkim iskustvom rješavanja problema s nekim drugim, bio to odrasli (roditelj, učitelj) ili njegov vršnjak. Takvo tumačenje učenja obvezuje nas na organiziranje poticajnoga socijalnog okruženja vrtića, koje omogućuje i podržava različite oblike socijalnih interakcija djece različitih kronoloških dobi i različitih kompetencija.

Izvor: Moj vrtić - priručnik za sretnije odrastanje