Svoja znanja od okoline ne preuzimaju pasivno, nego ih aktivno izgrađuju, tj. konstruiraju.

Svoje znanje djeca izgrađuju tako da svako novo iskustvo pokušavaju protumačiti (razumjeti) i potom ugraditi u postojeći, već izgrađeni koncept znanja i razumijevanja. Tako u njega stalno ugrađuju nove elemente (iskustva, razumijevanja, znanja), a ona prethodno izgrađena, pod utjecajem novih iskustava i novih razumijevanja, često organiziraju na neki novi (kvalitetniji), sebi svojstven način. Djeca svoje znanje neprekidno izgrađuju, dograđuju, reorganiziraju i rekonstruiraju. Ono što su prije razumjeli i znali (ili mislili da znaju), često ponovno propituju i provjeravaju, te „filtriraju“ i odbacuju ono što za njih više nema smisla.

Ovakvo tumačenje učenja temelji se na radu švicarskog psihologa Jeana Piageta koji je zapravo i utemeljitelj konstruktivističkog pristupa učenju. On tvrdi da znanje djece o događajima iz njihove okoline nije točna reprodukcija tih događaja. Djeca informacije iz svoje okoline oblikuju, na svoj osobit način interpretiraju i uklapaju u svoj već izgrađen koncept znanja. Svoja znanja od okoline ne preuzimaju pasivno, nego ih aktivno izgrađuju, tj. konstruiraju.

Djeca nisu „prazne ploče“

Takvo se stajalište potpuno razlikuje od shvaćanja djeteta kao „prazne ploče“ u koju netko (odrasli) treba upisati ili urezati znanja. Naprotiv, dijete se shvaća kao mislilac koji je u stanju stvarati i provjeravati vlastite hipoteze u komunikaciji s drugima.

Cijeli taj proces nalikuje znanstvenom istraživanju: u njemu dijete postavlja određenu hipotezu – pretpostavku. Ta pretpostavka zapravo je način na koji dijete u određenom trenutku razumije neki problem s kojim se susrelo, a koji će se s vremenom, pod utjecajem novog iskustva mijenjati. Rukovodeći se svojom urođenom znatiželjom, dijete stalno istražuje i pokušava razumjeti svijet oko sebe (i samog sebe u tom svijetu). Taj se proces često događa i bez sudjelovanja odraslih. No, bogato i raznovrsno okruženje, te primjerena intervencija odraslih, taj proces itekako može poticati i podržavati. Proces učenja svakog djeteta njegova je subjektivna, „autorska“ konstrukcija zbog čega i podrška odgajatelja učenju djece treba biti individualizirana, a ne unificirana i univerzalna.

U ovako shvaćenom procesu učenja djece važnu ulogu ima i njihovo socijalno okruženje. Naime, djeca svoja znanja ne konstruiraju sami, bez povezanosti s drugima, nego zajedno s drugima, s drugom djecom i odraslima.
Utjecajnu teoriju o tome kako socijalno iskustvo tj. socijalno okruženje utječe na učenje djece, dao je već ruski psiholog Vygotsky i tu su teoriju brojni drugi autori preuzeli i dalje razvijali. Vygotsky učenje tumači kao dijalektički proces u kojem dijete uči zajedničkim iskustvom rješavanja problema s nekim drugim, bio to odrasli (roditelj, učitelj) ili njegov vršnjak. Takvo tumačenje učenja obvezuje nas na organiziranje poticajnoga socijalnog okruženja vrtića, koje omogućuje i podržava različite oblike socijalnih interakcija djece različitih kronoloških dobi i različitih kompetencija.

Izvor: Moj vrtić - priručnik za sretnije odrastanje