Oko domaćih zadaća već se godinama vode polemike. Zagovornici zadaća smatraju da se djeca tako uče odgovornosti, samostalnom radu i izvršavanju obaveza. Drugi pak tvrde da su mališani često preopterećeni i da im previše zadataka 'ubija' kreativnost, oduzima slobodno vrijeme i stvara averziju prema obrazovanju.
Zadaća se u većini slučajeva sastoji od šablonskih zadataka, a nakon dana u klupama, rijetko koje dijete jedva čeka ponovno sjesti za stol i rješavati je. Posebice to vrijedi za djecu mlađeg uzrasta koje roditelji najčešće tjeraju da prionu tome što rezultira nezadovoljstvom, a često i plačem.
Kako bi izgladili situaciju, mnogi roditelji popuste i sjede s djetetom. Neki čak pišu zadaće umjesto djeteta ili mu diktiraju što da napiše da bi se što prije riješili obaveze. To nameće pitanje ima li uopće smisla djeci zadavati gomile zadataka ako će ih rješavati 'na jedvite jade'. Još važnije: što roditelji nipošto ne bi smjeli raditi?
Pogledaj video: Kako reagirati na dječje ispade bijesa?
Rješavaš sve umjesto djeteta
Rješavanjem zadaće umjesto djeteta činiš mu medvjeđu uslugu, a zapravo ne radiš ništa dobro. Koliko god da ti se domaća zadaća činila suhoparnom, ona bi trebala rezultirati usvajanjem određenih vještina – samostalnog rada i zaključivanja te uvježbavanjem gradiva naučenog u školi. Rješavajući zadaću dijete uči i ponavlja što smanjuje učenje napamet i bivanje nad knjigom dan prije ispita. Učiniš li to umjesto njega, školarac je uskraćen i zapravo gubi vrijeme. Jer će morati utrošiti dvostruko vremena i kad-tad sjesti nad knjigu. Važno je djetetu domaću zadaću prikazati dobrom metodom za ponavljanje gradiva, a ne kao obavezu koja se što prije mora riješiti. Naravno, slobodno mu pomozi, ali nemoj teret zadaće staviti na svoja leđa.
Ne potičeš dijete
A da bi dijete steklo pozitivan stav naspram učenju, važno je da mu ga pokušaš usaditi. Razgovarajte o tome kako je bilo u školi – i to ne samo o ocjenama koje je dobilo nego o znanjima koje je steklo, ali i prijateljstvima koje je izgradilo. U tome je čar školskog doba: u tom razdoblju rastemo u svim aspektima, stvaramo veze i socijalne vještine, i tako to djetetu treba predstaviti. Pritom roditelj treba biti taj koji će pratiti dijete i s vremena na vrijeme ga podsjetiti na zadaću. Ako djetetu govoriš da zadaća nema smisla ili da će je odraditi kasnije, sudjeluješ u stvaranju averzije prema školi i obavezama.
Kažeš mu da sve napiše isti dan
Znaš i sama da i odrasli ljudi znaju čekati zadnji tren da bi odradili obaveze. To je najčešće popraćeno stresom i kajanjem što si nismo ravnomjerno podijelili zadatke. Onda možeš zamisliti kako je djeci kad se suoče s gomilom zadataka iz više predmeta. I ona bi trebala rješavati dio po dio, a onda im treba priuštiti vrijeme za razonodu i igru koja je, podsjetimo, ključna u školskoj dobi. Ako djetetu govoriš da sve stigne 'sutra' zapravo mu ne pomažeš jer će sutradan pola dana provesti nad radnim stolom. Znamo da količina zadaća varira te da njen obujam ovisi o pojedinom učitelju i nastavniku – što je loše jer očekivanja često nisu ujednačena.
Bez obzira na sve, ipak je bolje poticati dijete da si rasporedi zadatke po predmetima i da ih radi s pauzama, ali ne predugim. Treba odrediti dijelove dana koji su rezervirani za učenje i zadaću – subotom prijepodne rješava se, primjerice, hrvatski i matematika, a nedjeljom ujutro druga dva predmeta. Mališan će bolje funkcionirati radi li u kraćim sesijama.
Niste odredili radni prostor
Čovjek je biće od rutine pa zato treba odrediti vrijeme i prostor za pisanje zadaće. Još od prvog razreda osnovne škole trebalo bi odrediti gdje će biti djetetov radni prostor i držati ga urednim. To bi trebala biti dobro osvjetljenja i prozračna prostorija koja bi trebala biti uredna. U urednom prostoru dijete će biti produktivno i fokusirano te će stvoriti bolje radne navike. Uz to, kad dijete uči ili piše zadaću, mobitel treba biti dalje od njega, a ti ga ne bi trebala 'bombardirati' s drugim stvarima.
'Nabijaš' stres
Ljudi su danas naučeni na multitasking i raspršene misli, no to nije dobra stvar jer tako gubimo pažnju i fokus. Vrijeme pisanja zadaće trebalo bi biti baš to – vrijeme pisanja zadaće. Također, ako te dijete zamolilo za pomoć, trebala bi mu se posvetiti izdvojivši samo vaše vrijeme. Nervozu i stres s posla tada bi trebala ostaviti po strani ili pričekati dok se ne smiriš.
Kritiziranje djetetovih vještina ili neznanja također nije dobrodošlo jer 'ubija' želju za radom, ali i samopouzdanje u razdoblju kad se ono tek treba izgraditi. Radije ga pusti da samo nađe vlastiti način rješavanja problema, odnosno zadatka bez obzira koliko će mu vremena za to trebati.
