Televizija je najčešće prvi medij s kojim se djeca samostalno susreću već od prve godine života Upravo uz televizijske sadržaje djeca upoznaju svijet u kojem žive, uče o međuljudskim odnosima i prihvaćenim oblicima ponašanja. No, način na koji djeca shvaćaju televizijske sadržaje mijenja se s njihovim odrastanjem.
Kada postaju svjesni televizijskog sadržaja?
Smatra se da djeca tek u dobi od 5 do 8 godina počinju razlikovati stvarnost i fikciju i tada konačno postaju svjesni da sadržaji koje vide na televiziji nisu stvarni i da likovi u crtanim filmovima u stvarnosti zapravo ne postoje. Do tada mnoga djeca misle da svi likovi koje gledaju ne televizijskom ekranu žive u njemu i da se sve što vide na ekranu zaista i dogodilo. Wendy L. Josephson (1995) navela je nekoliko ključnih činjenica koje se tiču načina na koji djeca različite dobi shvaćaju televizijske sadržaje:
Djeca do 18 mjeseci
- Pozornost djece u toj dobi privlače televizijski sadržaji s brzom izmjenom zvukova, scena i svjetla, no djeca u toj dobi nisu sposobna shvatiti radnju televizijskih sadržaja.
- Istraživanja pokazuju da gledanje televizije kod djece mlađe od dvije godine može usporiti njihov kognitivni razvoj te se stoga ne preporučuje gledanje televizije do druge godine života.
Djeca od 18 mjeseci do treće godine
- Djeca sve više usmjeravaju pažnju prema televiziji i sposobna su učiti verbalno i neverbalno ponašanje pomoću televizijskih ekrana ukoliko su sadržaji koje gledaju prikazani na vrlo jednostavan način (jednostavna pozadina i animacije, ponavljanje ključnih scena). Smatra se da djeca već u toj dobi postaju vjerni korisnici medijskih sadržaja kojima će se i u kasnijoj životnoj dobi rado vraćati.
Djeca od tri do pet godina
- Djeca u toj životnoj dobi počinju prepoznavati televizijske žanrove te su svjesna, primjerice, da su crtani filmovi namijenjeni upravo njima. No, čak i u toj životnoj dobi mnoga djeca neće prepoznati promjenu žanra (poput umetnutih reklama u crtane filmove), već će sve gledati kao cjelinu.
- Djeca još uvijek ne razlikuju stvarne i fiktivne sadržaje pa smatraju da Superman, Batman i ostali televizijski junaci postoje i u stvarnom životu. Djeca će shvatiti radnju televizijskih sadržaja samo ukoliko su oni prikazani očitim tehnikama, osobito kada se radi o sadržajima koje djeca nikad nisu iskusila u stvarnom životu. U tom razdoblju djeca najčešće likove dijele na dobre i loše, pri čemu će pod lošim (zločestim i opasnim) likovima smatrati one koji su fizički neprivlačni i s tjelesnim oštećenjima.
- Djeca u toj dobi vole gledati nasilne sadržaje prije svega zato što su takvi sadržaji popraćeni glasnom glazbom, brzom izmjenom scena i brzim pokretima. No, nisu sposobna shvatiti posljedice nasilnih djela — ne mogu shvatiti pati li netko zbog takvih djela te je li počinitelj zbog istih kažnjen.
Djeca od šest do jedanest godina
- Djeca u tom razdoblju konačno shvaćaju radnju televizijskih sadržaja i razliku između stvarnih i fiktivnih sadržaja te sve više pažnje posvećuju vizualnim prikazima. Djeca shvaćaju i jesu li nasilni sadržaji koje gledaju na televiziji opravdani, odnosno je li netko za svoja nasilna djela kažnjen.
- Djeca u toj životnoj dobi glavne uzore pronalaze među televizijskim likovima i zvijezdama.
- Djeca te dobi vole gledati horor filmove, prije svega zbog osjećaja psihološkog uzbuđenja i euforije koje takvi sadržaji izazivaju kod njih i potom osjećaj olakšanja i radosti nakon što na kraju filmovi sretno završe. Djeca na taj način istražuju i svoje strahove. Veće su šanse da će djeca određene sadržaje smatrati zastrašujućima ukoliko smatraju da je moguće da se takvi nasilni događaji dogode u stvarnom životu ili su okolnosti u kojima se nasilje događa slični okolnostima u kojima dijete živi.
Djeca od dvanaest do osamnaest godina
- U toj su dobi djeca u potpunosti sposobna razlikovati stvarne i nestvarne događaje koji se prikazuju na televiziji, a televizijskim se sadržajima koriste, kao i odrasli, prije svega zbog zabave.
- Adolescenti, za razliku od mlađe djece, puno više sumnjaju u stvarnost televizijskih sadržaja i oni se puno,odnosno rjeđe, identificiraju s televizijskim likovima.
Televizor u dnevnom boravku
Osim što se roditeljima ne preporučuje da djeca gledaju televiziju do druge godine života (zato što to oslabljuje njihov kognitivni razvoj, ali i vokabular), preporučuje se da djeca televiziju od prvog dana gledaju u prisutnosti roditelja. Kako bi to mogli, televizor bi se trebao nalaziti u dnevnom boravku, a ne u dječjoj spavaćoj sobi. Na taj način roditelji mogu nadzirati sadržaje koje djeca gledaju, ali i razgovarati s njima o svemu viđenom na televizijskom ekranu.
Vrijeme provedeno ispred ekrana
Razgovori s roditeljima pomažu i samoj djeci da postanu kritičniji prema medijskim sadržajima. Roditelji trebaju paziti i na vrijeme koje djeca provode ispred televizijskih ekrana. Jedan sat dnevno za predškolce i dva sata dnevno za školarce u nižim razredima preporučena je količina gledanja televizijskih sadržaja (Josephson, 1995). Preporučuje se da svi sadržaji koje djeca gledaju budu primjereni dječjoj dobi i da roditelji svoje navike gledanja televizije prilagode djeci.
(Izvor: Lana Ciboci, Od medijskog opismenjavanja do odgovornog roditeljstva, Komunikacija odgaja – odgoj komunicira)