Iskustvo odrastanja s braćom i sestrama ima puno prednosti. Zajedničko igranje, trčkaranje, učenje…- ta su iskustva mnogima neprocjenjiva, no to ne znači da su jedinci nužno zakinuti za sretno djetinjstvo. Uostalom, roditelji bi sami, sukladno mogućnostima, trebali odlučiti koliko će djece imati. Na tu ih odluku ne bi trebala tjerati očekivanja društva i okoline. Ako je neka obitelj sretna s jednim djetetom te zbog financijskih, zdravstvenih ili bilo kojih drugih razloga ne planira, to bi trebalo biti u redu i njenoj okolini. Tu ne bi trebalo biti mjesta za propitkivanja jer takve komentare taj par može smatrati uvredljivima i nepotrebnima.
U nastavku izdvajamo koje je rečenice bolje ne ispitivati roditelje jednog djeteta.
'A ne misliš da je mali/a usamljen/a'
Zašto bi bio, odnosno bila? Na drugo dijete i svako sljedeće ne treba se odlučivati samo da bi prvo dijete imalo društvo. Uostalom, možda su mu roditelji poprilično posvećeni i neprestano ga negdje vode ili osmišljavaju zajedničke aktivnosti. Također, i za jedinca je, kao i za svu drugu djecu, važno da ima društvo s kojim će se igrati. To mogu biti djeca iz četvrti ili naselja, ona iz vrtićke grupe ili pak razreda. Ako je to zadovoljeno, a djetetovo djetinjstvo ispunjeno, zaista nema potrebe za takvim pitanjima. Velika većina roditelja – ma gotovo svi – žele sve najbolje za svoje dijete i teško da bi dopustili da im dijete bude usamljeno. Valjda.
'Lako vama'
'Imaš dvije ruke, a jedno dijete. U čemu je problem?' To pitanje obično postave roditelji više djece. Iako konstataciju o tome kako je lako imati jedno dijete najčešće kažu u šali, to baš i nije na mjestu jer ispada kao da se omalovažava roditelje jednog djeteta i banalizira tročlana obitelj. Kad roditelji više djece pomisle kako je s jednim lako, treba se prisjetiti da su se oni sami odlučili na više djece te da svako roditeljstvo nosi određene izazove. To znači da obiteljima s jednim djetetom nije nužno lakše.
Isto vrijedi i za komentare: 'Vidjet ćeš kad dobiješ još jednog'. Prvo, tko zna hoće li se ta obitelj ikad odlučiti za još jednog potomka, a drugo, već i sad vide što znači podizati i odgajati dijete. Dakle, svi oni koji omalovažavaju brige roditelja jednog djeteta ili ih smatraju sebičnima, neka dobro promisle.
'Kad će drugo?'
Prvo te rodbina i prijatelji pitaju kad ćeš diplomirati pa kad će svadba pa kad će prvo, a onda i kad će drugo. Nikad zadovoljni jer uvijek postoji nešto što bismo, kao, morali. Takvo je pitanje nepristojno jer zabada u privatnost te obitelji. Odluke o važnim stvarima kao što je planiranje obitelji treba ostaviti paru na izbor. Neki možda sanjaju o velikim obiteljima, dok su neki zadovoljni trenutnom situacijom. Tom koji svim silama zagovara 'drugo', i tako se ništa neće promijeniti. Stoga treba izbjegavati ovakva pitanja.
Je li zato toliko sramežljiv/a?'
Je li dijete sramežljivo nema veze s tim ima li ili nema braće i sestara. Pa sigurno si upoznala dijete iz većih obitelji koje se sramežljivo skrivalo iza roditelja, dok je njihov brat ili sestra totalna suprotnost. To što je dijete jedinac ne znači da se s njim ne razgovara i da ne zna kako se ponašati pred vršnjacima. Uz to, ljudske osobnosti su različite pa ne treba tvrditi da je netko introvertiran jer je odrastao kao jedinac.
'Razmazit ćete je/ga'
Ovo pitanje roditeljima jednog djeteta 'izlazi na uši'. Istina je da se takvi roditelji uglavnom imaju više vremena posvetiti mališanu i staviti ga u centar svijeta, no nisu svi jedinci razmaženi. Da biste to tvrdili, trebali biste upoznati popriličan broj takve djece i vidjeti kako se ponašaju. Postoji određeni broj roditelja koji razmazi svoje dijete, no drugi dio ga odmalena uči odgovornosti.
'Uh, možda nikad ne dočekate unuke'
To se može dogoditi i u slučaju obitelji s više djece. A i priča o unucima manje je važna dok je dijete malo. Potencijalni unuci ne bi trebali biti presudan faktor pri proširivanju obitelji. Isto vrijedi i za pitanje: A tko će se brinuti za vas dok ostarite. Iako bi obaveza odraslog djeteta trebala biti brinuti se o nemoćnim roditeljima, često viđamo situacije u kojima umirovljeni roditelji ostanu prepušteni sami sebi. Bez obzira na to koliko djece imaju. Želja je svakog roditelja da njihovo dijete izraste u dobrog čovjeka koji će biti tu za roditelje – a tako razmišljaju i obitelji s jednim djetetom.
