
Što bi svaki roditelj trebao znati o hiperaktivnom poremećaju

Hiperaktivni poremećaj (Attention Deficit Hyperactivity Disorder -ADHD) je najčešće dijagnosticirani poremećaj koji se javlja kod djece. Procjenjuje se da pogađa 3 do 5% djece školske dobi i javlja se tri puta češće kod dječaka nego kod djevojčica. Otprilike jedno dijete u svakom razredu ima ovaj poremećaj.
1. Što je hiperaktivni poremećaj/ deficit pažnje (ADHD)?
ADHD je razvojni poremećaj samokontrole koji može biti praćen nemirom i impulzivnošću. Djeca kojoj je dijagnosticiran ovaj poremećaj imaju narušeno funkcioniranje kod kuće, u školi i sa vršnjacima. Ta djeca imaju poteškoće sa sjedenjem na mjestu i praćenjem nastave, te zbog toga osjećaju negativne posljedice zbog svog ponašanja. ADHD ima dugoročan utjecaj na školovanje djeteta, njegov uspjeh i društveno-emocionalni razvoj. Osnovni simptomi i prateći obrasci ponašanja zadržavaju se godinama, iako kod oko polovine djece s ovim poremećajem simptomi u velikoj mjeri nestaju kako se oni približavaju odrasloj dobi. Kako odrastaju, djeca sa ovim poremećajem koja se ne liječe, u kombinaciji sa problematičnim ponašanjem imaju veću vjerojatnost da će ponašati protivno društvenim normama. Kod takve djece veća je vjerojatnost da će se ovaj poremećaj nastaviti i u odrasloj dobi.
• Nepažnja. Ljudi koji su nepažljivi imaju poteškoća sa držanjem pažnje na jednoj stvari, a već nakon nekoliko minuta im može dosaditi. Fokusiranje svjesne, namjerne pažnje na organiziranje i dovršavanje nekog zadatka može im predstavljati veliki problem.
3. Kako se dijagnosticira ADHD?
Dijagnoza ADHD-a može sa uspostaviti sa pouzdanom i iskušanom serijom testova koji uključuju sistematski pregled, neurološku procjenu, pregled vida i sluha, krvnu slika, te medicinsku povijest djeteta i obitelji. Dijagnoza se bazira na povijesti bolesti i promatranom ponašanju u uobičajenom okruženju djeteta. U idealnim slučajevima liječnik koji radi dijagnozu treba uključiti inpute roditelja i učitelja. Ključni elementi sadrže povijest bolesti koja uključuje simptome, dijagnozu, moguća koegzistirajuća stanja, kao i medicinsku, razvojnu, psihosocijalnu i obiteljsku povijest bolesti. Pomaže saznanje o činjenici koja je prethodila zahtjevu za evaluacijom i koji su pristupi korišteni u prošlosti.
Uz ADHD mogu se pojaviti i druga stanja. Hiperaktivni poremećaj može koegzistirati sa poteškoćama u učenju (15 do 25 posto), govornim problemima (30 do 35 posto), poremećajima u ponašanju (15 do 20 posto), poremećaji raspoloženja (15 do 20 posto) i tjeskoba (20 do 25 posto). Do 60 posto djece koja imaju tikove također pate od ADHD-a. Smanjeno pamćenje, kognitivno procesuiranje, motoričke sposobnosti, socijalne sposobnosti, emotivni odgovor i problemi sa disciplinom su vrlo česte pojave. Češće se javljaju i poremećaji spavanja.
5. Može li se ADHD dijagnosticirati kod predškolske djece?
Moguće je uspostaviti dijagnozu ADHD-a kod djece predškolske dobi, ali je prilično otežano i treba se uzeti sa rezervom. Ovu dijagnozu mogu uspostaviti stručnjaci koji su posebno usavršili na području dječje neurologije. Problemi vezani za razvoj djeteta, osobito kasniji razvoj govora, te problemi sa prilagodbom ponekad mogu sličiti ADHD-u. Liječenje se treba fokusirati na smješaj djeteta u poseban program uz obuku roditelja i liječničku podršku.
6. Da li je ADHD nasljedan?
Istraživanja su pokazala da je ADHD često naslijedan u obitelji. Dijete kojem je dijagnosticiran ADHD obično ima barem jednog bliskog rođaka koji isto pati od tog poremećaja. Najmanje trećina svih očeva koji su imali ADHD imaju djecu sa istim poremećajem. Još uvjerljiviji dokaz da se radi o genetskoj vezi je kad je jednom od jednojajčanih blizanaca dijagnosticiran ADHD, velika je vjerojatnost da će ga i drugi imati.
7. Kakav je utjecaj ADHD-a na djecu i njihovu obitelj?
Djeci sa ADHD-om život može biti težak. Oni imaju probleme u školi, ne mogu dovršiti neku igru, teže stječu prijatelje… Mogu provesti sate mučeći se sa zadaćom, a onda je zaborave ponijeti u školu. Djeci i njihovim roditeljima nije lako nositi se svakodnevno sa ovim frustracijama. Također, povećana je mogućnost obiteljskih svađa. Osim toga često se kod te djece javljaju problemi u odnosima sa vršnjacima i prijateljima. U adolescentskoj dobi, kod ove djece postoji povećana opasnost od prometnih nesreća, rane trudnoće, pušenja, te manji uspjeh u školi.
8. Kako se liječi ADHD?
ADHD nije još uvijek izlječiv, ali je moguće vrlo uspješno kontroliranje simptoma koje zatim dovodi do poboljšanja u odnosima s roditeljima, učiteljima i ostalom djecom, boljim rezultatima u školi, uspješnijim izvršavanjem zadataka, boljim usmjeravanjem pozornosti. Sve to rezultira i većim samopoštovanjem i samopouzdanjem djeteta.
Dijete sa ADHD-om mora vidjeti posljedice svog ponašanja koje su predvidljive, konzistentne i jasne, te dobivati povratnu informaciju češće i brže nego ostala djeca, ako želite da ostvare kontrolu nad svojim ponašanjem. Ako dijete surađuje sa vama i pokazuje pozitivne reakcije morate mu češće davati nagrade i pohvale. Ako prema djetetu ne iskazujete pozitivnu pažnju, ono će se potruditi da bude zamijećeno na način da svojim ponašanjem privuče negativnu pažnju. Ako su posljedice takva ponašanja pozitivne za dijete, tj. ako ono skrene na sebe pozornost, pa makar i negativnu, povećat će se vjerojatnost pojavljivanja takva ponašanja. No, ako se na nepoželjno ponašanje nije reagiralo i ako dijete ne dobije pažnju, vjerojatno je da se ono više neće pojavljivati.
Izvor: The National Institute of Mental Health


Mentalni trening: Kako križaljke i igre za mozak čuvaju kognitivno zdravlje

Brzi i ukusni recepti za tjesteninu s umakom od rajčice
