Što bi svaki roditelj trebao znati o hiperaktivnom poremećaju

Hiperaktivni poremećaj (Attention Deficit Hyperactivity Disorder -ADHD) je najčešće dijagnosticirani poremećaj koji se javlja kod djece. Procjenjuje se da pogađa 3 do 5% djece školske dobi i javlja se tri puta češće kod dječaka nego kod djevojčica. Otprilike jedno dijete u svakom razredu ima ovaj poremećaj.

1. Što je hiperaktivni poremećaj/ deficit pažnje (ADHD)?

ADHD je razvojni poremećaj samokontrole koji može biti praćen nemirom i impulzivnošću. Djeca kojoj je dijagnosticiran ovaj poremećaj imaju narušeno funkcioniranje kod kuće, u školi i sa vršnjacima. Ta djeca imaju poteškoće sa sjedenjem na mjestu i praćenjem nastave, te zbog toga osjećaju negativne posljedice zbog svog ponašanja. ADHD ima dugoročan utjecaj na školovanje djeteta, njegov uspjeh i društveno-emocionalni razvoj. Osnovni simptomi i prateći obrasci ponašanja zadržavaju se godinama, iako kod oko polovine djece s ovim poremećajem simptomi u velikoj mjeri nestaju kako se oni približavaju odrasloj dobi. Kako odrastaju, djeca sa ovim poremećajem koja se ne liječe, u kombinaciji sa problematičnim ponašanjem imaju veću vjerojatnost da će ponašati protivno društvenim normama. Kod takve djece veća je vjerojatnost da će se ovaj poremećaj nastaviti i u odrasloj dobi.

2. Koji su simptomi ADHD-a?

• Nepažnja. Ljudi koji su nepažljivi imaju poteškoća sa držanjem pažnje na jednoj stvari, a već nakon nekoliko minuta im može dosaditi. Fokusiranje svjesne, namjerne pažnje na organiziranje i dovršavanje nekog zadatka može im predstavljati veliki problem. • Hiperaktivnost. Hiperaktivni ljudi su uvijek u pokretu, ne mogu sjediti mirno na mjestu. Mirno sjedenje na nastavi može im biti nemogući zadatak. Oni često hodaju naokolo, vrpolje se na stolici, mašu nogama, sve diraju ili glasno lupaju sa olovkom. Također se osjećaju jako nemirno. • Impulzivnost. Ljudi koji su pretjerano impulzivni, ne mogu razmisliti prije nego reagiraju i ne mogu potisnuti neposrednu reakciju. Rezultat toga su neprimjereni komentari, direktni odgovori ili čak istrčavanje na ulicu bez provjeranja. Zbog impulzivnosti imaju problem dočekati stvari koje žele ili čekati na red u igri. Mogu oteti igračku djetetu ili ga udariti kad su uznemireni.

3. Kako se dijagnosticira ADHD?

Dijagnoza ADHD-a može sa uspostaviti sa pouzdanom i iskušanom serijom testova koji uključuju sistematski pregled, neurološku procjenu, pregled vida i sluha, krvnu slika, te medicinsku povijest djeteta i obitelji. Dijagnoza se bazira na povijesti bolesti i promatranom ponašanju u uobičajenom okruženju djeteta. U idealnim slučajevima liječnik koji radi dijagnozu treba uključiti inpute roditelja i učitelja. Ključni elementi sadrže povijest bolesti koja uključuje simptome, dijagnozu, moguća koegzistirajuća stanja, kao i medicinsku, razvojnu, psihosocijalnu i obiteljsku povijest bolesti. Pomaže saznanje o činjenici koja je prethodila zahtjevu za evaluacijom i koji su pristupi korišteni u prošlosti.

4. Kakav je odnos između ADHD-a i drugih poremećaja kao što su problemi sa učenjem, tjeskoba, bipolarni poremećaj ili depresija?

Uz ADHD mogu se pojaviti i druga stanja. Hiperaktivni poremećaj može koegzistirati sa poteškoćama u učenju (15 do 25 posto), govornim problemima (30 do 35 posto), poremećajima u ponašanju (15 do 20 posto), poremećaji raspoloženja (15 do 20 posto) i tjeskoba (20 do 25 posto). Do 60 posto djece koja imaju tikove također pate od ADHD-a. Smanjeno pamćenje, kognitivno procesuiranje, motoričke sposobnosti, socijalne sposobnosti, emotivni odgovor i problemi sa disciplinom su vrlo česte pojave. Češće se javljaju i poremećaji spavanja. 

5. Može li se ADHD dijagnosticirati kod predškolske djece?

Moguće je uspostaviti dijagnozu ADHD-a kod djece predškolske dobi, ali je prilično otežano i treba se uzeti sa rezervom. Ovu dijagnozu mogu uspostaviti stručnjaci koji su posebno usavršili na području dječje neurologije. Problemi vezani za razvoj djeteta, osobito kasniji razvoj govora, te problemi sa prilagodbom ponekad mogu sličiti ADHD-u. Liječenje se treba fokusirati na smješaj djeteta u poseban program uz obuku roditelja i liječničku podršku.   

6. Da li je ADHD nasljedan?

Istraživanja su pokazala da je ADHD često naslijedan u obitelji. Dijete kojem je dijagnosticiran ADHD obično ima barem jednog bliskog rođaka koji isto pati od tog poremećaja. Najmanje trećina svih očeva koji su imali ADHD imaju djecu sa istim poremećajem. Još uvjerljiviji dokaz da se radi o genetskoj vezi je kad je jednom od jednojajčanih blizanaca dijagnosticiran ADHD, velika je vjerojatnost da će ga i drugi imati.

7. Kakav je utjecaj ADHD-a na djecu i njihovu obitelj?

Djeci sa ADHD-om život može biti težak. Oni imaju probleme u školi, ne mogu dovršiti neku igru, teže stječu prijatelje… Mogu provesti sate mučeći se sa zadaćom, a onda je zaborave ponijeti u školu. Djeci i njihovim roditeljima nije lako nositi se svakodnevno sa ovim frustracijama. Također, povećana je mogućnost obiteljskih svađa. Osim toga često se kod te djece javljaju problemi u odnosima sa vršnjacima i prijateljima. U adolescentskoj dobi, kod ove djece postoji povećana opasnost od prometnih nesreća, rane trudnoće, pušenja, te manji uspjeh u školi. Kad se djetetu dijagnosticira ADHD, roditelji trebaju pažljivo izabrati metodu liječenja. Pri tome mogu se sresti sa dodatnim problemom jer mnogo škola nema poseban program za ovakvu djecu. Isto tako kod neke djece nije poremećaj toliko izražen da bi im bio potreban prilagođen školski program. Sve to vodi k tome da djeca ne dobiju odgovarajuće liječenje i tretman. Kako bi se prešle ove prepreke, roditelji bi trebali naći suradnju u školi koja uključuje učitelje, dječje psihologe i druge zdravstvene specijaliste i liječnike.

8. Kako se liječi ADHD?

ADHD nije još uvijek izlječiv, ali  je moguće vrlo uspješno kontroliranje simptoma koje zatim dovodi do poboljšanja u odnosima s roditeljima, učiteljima i ostalom djecom, boljim rezultatima u školi, uspješnijim izvršavanjem zadataka, boljim usmjeravanjem pozornosti. Sve to rezultira i većim samopoštovanjem i samopouzdanjem djeteta. Najčešće se u liječenju ovog poremećaja koriste psihofarmakološka sredstva, no posebno je pažljivo dozirati i uzimati lijekove u skladu sa liječničkim uputama, jer se kod pretjerane upotrebe mogu javiti popratni učinci. U gotovo 70 posto slučajeva lijekovi su reducirali simptome ovog poremećaja, pa čak i značajno poboljšali ponašanje. Uz lijekove preporuča se savjetovanje tijekom kojeg psiholog ili psihijatar  razgovara s djetetom i njegovom obitelji te mu pomaže da razvije nove vještine, stavove i međuljudske odnose. Kod individualnog savjetovanja, terapeut pomaže osobi koja ima ADHD da se bolje odnosi prema samome sebi, da osvijesti svoje snage, da se bolje suočava s dnevnim problemima, da bolje kontrolira pažnju i eventualnu agresiju. Osim savjetovanja, preporuča se i kognitivno bihevioralna ili neka druga psihoterapija.

9. Kako možete pomoći djetetu sa ADHD-om?

Dijete sa ADHD-om mora vidjeti posljedice svog ponašanja koje su predvidljive, konzistentne i jasne, te dobivati povratnu informaciju češće i brže nego ostala djeca, ako želite da ostvare kontrolu nad svojim ponašanjem. Ako dijete surađuje sa vama i pokazuje pozitivne reakcije morate mu češće davati nagrade i pohvale. Ako prema djetetu ne iskazujete pozitivnu pažnju, ono će se potruditi da bude zamijećeno na način da svojim ponašanjem privuče negativnu pažnju. Ako su posljedice takva ponašanja pozitivne za dijete, tj. ako ono skrene na sebe pozornost, pa makar i negativnu, povećat će se vjerojatnost pojavljivanja takva ponašanja. No, ako se na nepoželjno ponašanje nije reagiralo i ako dijete ne dobije pažnju, vjerojatno je da se ono više neće pojavljivati.

Usprkos problemima sa praćenjem nastave djeca sa ADHD-om su često prosječno ili natprosječno inteligentna i prilično brzo uče. Njima često dosadi ponavljanje gradiva, pa bi bilo dobro da se u suradnji sa učiteljem dogovorite o dodatnim aktivnostima ili ubrzanom učenju gradiva.

Izvor: The National Institute of Mental Health