Roditelji nikada namjerno ne govore svojoj djeci stvari koje će ih povrijediti ili neke štetne rečenice, ali to se događa. Umorni su, moraju misliti na stotine stvari, a u njima se i stvara frustracija nakon što su već deset puta zamolili dijete da skloni tanjure ili pospremi cipele. Često u takvim situacijama roditelji nehotice izgovaraju rečenice koje su čuli u djetinjstvu i ne shvaćaju da neke od njih mogu negativno utjecati na dijete.
Roditelji se trude najbolje što mogu, ali kao i u drugima situacijama u životu - ne uspiju. Zato je korisno znati i osvijestiti potencijalno štetne rečenice koje mogu imati negativan utjecaj na dječje živote. Na kraju, svi bismo trebali biti svjesniji koji učinak verbalna komunikacija ima na naš život.
Nekoliko stručnjaka za HuffPost objasnilo koje su negativne rečenice najčešće i zašto bismo ih trebali izbaciti iz komunikacije. Također su naveli što bi roditelji mogli koristiti umjesto njih.
"To nije velika stvar"
Djeca često plaču ili su nesretna zbog stvari koje se odraslim ljudima čine stvarno nevažne. Dječji plač i cviljenje definitivno mogu roditeljima biti nejasniji, pogotovo kada je nešto završeno i misle da bi se dijete trebalo nositi sa situacijom, no važno je da ne umanjuju stvarne djetetove osjećaje i govore da "to nije više važno".
"Ti mali problemi i emocije koje dolaze s njima zapravo su jako veliki za našu djecu. Kada umanjujemo njihove emocionalne odgovore na stvarne izazove, govorimo im da nije važno kako se osjećaju i da je glupo biti uplašen ili razočaran", objasnila je odgojiteljica i autorica Amy McCready.
U takvim trenucima važno je zastati i pokušati shvatiti stvari iz njihove perspektive. McCready preporučuje da se djetetu kažu rečenice poput: "Čini se da si stvarno prestrašen, frustriran ili razočaran. Trebamo li razgovarati o tome i smisliti što učiniti?". Na takav način roditelji pomažu djeci da prepoznaju svoje emocije (važan dio razvoja emocionalne inteligencije) i jasno im pokazuju da su tu za njih.
"Nikad..." ili "Uvijek radiš..."
Djeca imaju svoje obrasce ponašanja, ali reći da dijete "uvijek" ili "nikad" nešto čini jednostavno nije istina. (Zbog toga bračni savjetnici savjetuju klijentima da izbjegavaju riječ "nikad" sa svojim partnerima.) Korištenje općih izjava pokazatelj je da su roditelji prestali biti znatiželjni u vezi s tim što se određenom trenutku događa s djetetom, objašnjava Robbin McManne, osnivačica Parenting for Connection.
"Roditelj propušta priliku da ih nauči nešto i pokaže djetetu što može učiniti sljedeći put", kaže McManne. Važno je da se roditelji podsjete na vlastitu znatiželju odnosno da razmisle zašto se dijete u određenom trenutku ponaša na određen način. Fizičko povezivanje može pomoći pa se roditelj u tom trenutku može fizički približiti djetetu, a ne da govori iz druge sobe, a tako će biti i prisutan.
"Tužan sam kada to radiš"
Svakako, ovakve rečenice roditelji bi mogli lako izreći kada je dijete neposlušno, ali je važno postaviti granice i održavati ih bez uplitanja svojih osjećaja na ovakav način. To su osjećaji roditelja, a ne od djece. Osim toga djeca mogu iskorištavati ovaj način komunikacije.
"Kada djeca osjećaju da mogu odlučiti jesi li sretna, tužni ili bijesna, mogu sa zadovoljstvom iskoristiti priliku da i dalje pritišću određene točke. Pa čak i kad su izvan doma, ovaj način razmišljanja može naštetiti njihovim budućim odnosima i stvoriti kod njih želju da manipuliraju drugim ljudima kada to žele", kaže McCready.
Za roditelje je važno da postave granice na određen način. McCready savjetuje rečenice poput "Nije u redu da skačeš na kauču" ili "Bi li se radije tiho igrao ovdje ili otišao van?".
"Trebao bi znati bolje od toga"
"Kad kažeš nešto poput 'trebao bi znati bolje', ono što na kraju činiš je da stvaraš krivnju ili sram kod djeteta. To će kod djece stvoriti defenzivan položaj, zbog čega će manje slušati", rekao je McCready. To također utječe na njihovo samopouzdanje.
"Ako svojoj djeci kažemo da bi trebala znati bolje, a očito ne znaju, šaljemo poruke: Nezreo si ili glup da bi donio dobru odluku, a to ne želimo činiti", kaže dalje.
McCready predlože da se kaže nešto poput "Hmm, izgleda da ovdje imamo problem! Što možemo učiniti da to popravimo?". Cilj je usredotočiti se na rješenja, a ne na problem, tako da djeca vježbaju rješavanje problema i ispravljanje vlastitih pogrešaka te razmišljaju o načinima kako donijeti bolji izbor.
"Pusti, ja ću to uraditi"
Dok čekaš da dijete izvrši jednostavan zadatak koji naizgled traje zauvijek, mogao bi se pojaviti tvoj instinkt da samo preuzmeš situaciju i uradiš nešto umjesto njega. No, u tom trenutku je važno obuzdati se.
"Tako poručujemo djeci da nisu sposobni nešto učiniti, pa se moramo uključiti. To je obeshrabrujuće, ali i frustrirajuće. Zamisli da si bila vrlo blizu tome da se odjeneš do kraja i samo ti je trebalo još nekoliko koraka, ali onda se tata ubaci i zaustavi te u tom pokušaju", kaže McCready.
Umjesto toga daj djetetu dovoljno vremena da izvrši zadatak. Ili budi jasnija u tome zašto morate požuriti. Možeš mu pomoći kako bi se ubrzao u određenoj situaciji, ali uz objašnjenje da ćete zajedno poraditi na tome.