Najširi opis ovog stanja odnosi se na strah od ljudi i društvene interakcije, a prema nekim statistikama, od poremećaja pati čak 13% odraslih koji će reći da se tko osjećaju od najranijeg djetinjstva.
Poremećaj društvenog kontakta oblik je socijalne fobije koji se manifestira na mnogo ekstremnijoj razini od obične fobije i kroz specifične scenarije. U osnovi, radi se o kroničnom strahu od osuđivanja, negativnog prosuđivanja ili ismijavanja okoline i drugih ljudi. Osobe koje pate od ovog poremećaja vjeruju kako je bilo koja društvena interakcija potencijalna situacija za sramoćenje, pa izbjegavaju kontakte s ljudima u svakoj prilici. Iako mnogi shvaćaju i priznaju da su njihovi strahovi neutemeljeni, ne mogu se riješiti osjećaja da su su pod intenzivnom promatranjem.
Znakovi poremećaja kod djece
Kod nekih mališana prvi znakovi socijalne fobije javljaju se već u dobi od 1 ili 2 godine, no mnogo češće se javlja u ranoj tinejdžerskoj dobi. Tipično ponašanje uključuje:
- poteškoće u komunikaciji s ljudima koji nisu dio njihove najuže obitelji
- izbjegavanje govorenja pred vršnjacima u razredu
- skrivanje od ljudi i vršnjaka koji dolaze u posjet
- strah od javnog nastupa (plesanja, glume, pjevanja, sportskih natjecanja i sl.)
- izbjegavanje obraćanja konobarima i drugim djelatnicima u javnim prostorima
- izbjegavanje sudjelovanja u razgovorima i započinjanja istih
- izbjegavanje izvanškolskih grupnih ili timskih aktivnosti
Kod neke djece fobija nastaje zbog neke fizičke deformacije ili nedostatka ili pak poremećaja u govoru, no u većini slučajeva uzrok je teško definirati.
Kako se djeca s ovim poremećajem snalaze u društvenim situacijama?
Najčešća taktika koju koriste je izbjegavanje. U većini slučajeva odbit će sudjelovati u društvenoj situaciji, ponekad će izmišljati bolesti ili pokazivati ekstremnu uznemirenost na spomen socijalizacije.
Kod neke djece poremećaj društvenog kontakta javlja se zajedno s drugim poremećajima kao što su panični poremećaji, sve vrste fobija, generalizirani anksiozni poremećaj ili selektivni mutizam (nemogućnost govora u određenim socijalnim situacijama).
Kako socijalna fobija utječe na djecu?
Djeca s ovim poremećajem često imaju vrlo malo bliskih prijatelja ili uopće nemaju prijatelja. Usamljena su i imaju problema u razvoju zbog manjka komunikacije s vršnjacima. I njihov uspjeh u školi često je doveden u pitanje zbog poteškoća u čitanju, usmenom izražavanju i izbjegavanju fizičkih aktivnosti u timskom radu s vršnjacima. Ukratko, svako područje života koje je vezano na društvenu interakciju, razvija se sporije ili stagnira.
Obzirom da su djeca koja pate od socijalne fobije obično mirna, tiha i pristojna, većini se stanje prekasno dijagnosticira ili se uopće ne dijagnosticira do odrasle dobi.
Može li se dijete samo riješiti poremećaja?
Kod neke djece doista se događa da "prerastu" fazu izbjegavanja društvenih kontakata, osobito nakon tinejdžerske dobi. No češće se događa da poremećaj ostaje kroz cijeli život u jaćem ili slabijem intenzitetu. To podrazumijeva i nižu kvalitetu života, neiskorištavanje mnogih divnih životnih mogućnosti i iskustva, probleme u karijeri i osobnom, ljubavnom životu. Stoga je liječnje djece nužno kako bi jednog dana živjeli punim potencijalom i postigli sreću za kojom svi tragamo.
Tretmani i liječnje
Postoje dvije opcije: lijekovi i program modifikacije ponašanja. Teško je reći koja od ovih metoda je bolja ili uspješnija. No ukoliko sumnjate da i vaše dijete pati od ovog poremećaja, prva stanica svakako neka bude dječji psiholog koji će vas znati usmjeriti na daljnje korake.
(Jk, Izvor: statcan.gc.ca, klis.com)