Sa 16 godina svi savjeti koje vam daju roditelji ili druge starije osobe čine se kao „soljenje pameti“, jer mislite da ste najpametniji i najsposobniji na svijetu. Hormoni koji „pumpaju“ vaš organizam jednostavno vam ne dozvoljavaju da razmišljate drugačije, a i tek nedavno stečena prividna sloboda, mogućnost „odraslog“ razmišljanja, shvaćanja života i novootkrivenih emocija sigurno vam nisu od velike pomoći.
Deset do 15 godina poslije, najradije biste vi „posolili pamet“ svakom tinejdžeru kojeg sretnete, koji je vaša nekadašnja kopija. Osim toga sve češće se uhvatite razmišljate poput vaših roditelja. Kao da je bilo jučer, sjećate se njihovih „pametnih“ savjeta o ljubavi, životu, svijetu, te kako još puno morate naučiti... A sada, kada se život obruši na vas, znate koji savjeti zaista vrijede i zašto su vam ih rekli. No, u to vrijeme niti su oni shvaćali vas, niti vi njih.
Roditeljski savjet broj 1
„Leptirići u trbuhu ne znače ljubav“
Nedavno sam čitala ljubavni roman, o nesretnoj neuzvraćenoj ljubavi, a glavna protagonistica koja je bila zaljubljena u visokog crnokosog i plavookog muškarca, svaki puta bi „padala u nesvijest“ kada bi ju pogledao i kada bi prozborio s njom. Da sam imala 16. vjerojatno bi krenula u potragu za takvom osobom – odmah.
No, odrasli svijet je definitivno drugačiji. Poznato je da leptiriću u želucu, ako ih i imate traju zaista kratko, a da ljubav čine brojne druge stvari – prijateljstvo, povjerenje, privrženost, strast, zaljubljenost... Ne možemo imati cijeli život leptiriće u želucu od nečijeg dubokog pogleda, a ako ćemo pratiti te leptiriće dok odlete, čeka vas jedan vrlo usamljenički život.
I dok slušamo pjesme, gledamo filmove i čitamo knjige o samo jednoj srodnoj duši koja će nas svakodnevno iznova oduševljavati samo svojim postojanjem, znamo da se radi samo o utopiji. Dakle kada leptirići nestanu, ne znači da je nestalo ljubavi. U biti baš onda kada oni odlete, a vi ostanete, to i jest prava ljubav.
Roditeljski savjet broj 2
„Trebaš naučiti kućanske poslove, dobro će ti doći“
Kućanski poslovi. Poslovi koje morate obaviti na striktnu zapovijed roditelja i to prije nego što se možete zabavljati. Barem sam ja tako gledala na njih. No, nekoliko godina poslije, prije nego što sam mogla sanjati, sve bih dala za znanje u obavljaju kućanskih poslova – kuhanje, pranje rublja, glačanje, čišćenje, pospremanje...sveee!
Najradije bih sjela u vremeplov, vratila se u prošlost i rekla roditeljima da želim naučiti sve i raditi sve što je potrebno po kući.
Nema ništa tužnije od toga kada zovete mamu svaki drugi dan i pitate na koliko stupnjeva morate oprati svoje prljavo rublje ili kako spraviti najobičnije varivo. Jednostavno nema.
A zašto to jednostavno ne shvatimo prije, dok još imamo vremena? Zato jer nitko neće vaš studentski stan pogledati s gađenjem, jer svi stanovi i sobe su prljavi. U stvarnom svijetu, nakon što se zaista osamostalite, više neće prolaziti vaša krivo obojana i zgužvana odjeća, prljavi stan s neopranim suđem koje stoji tjedan dana ili pljesniva kupaonica. Vaši prijatelji će vas izbjegavati, a vjerojatno nećete imati niti previše ljubavnih uspjeha u takvom stanu. Iako, su žene nešto malo bolje po tom pitanju, osobno znam nekoliko njih koje nisu na vrijeme prošle roditeljsku „torturu“ čišćenja, kuhanja, pospremanja, glačanja...i vjerujte kada vam kažem „izvana huj, iznutra fuj“.
Savjet broj 3
“Prestani isprobavati koliko partijanja možeš podnijeti”
Kada ste tinejdžer, jedino što vam i je na pameti je partijanje – odnosno konzumacija alkohola pa čak i nekih drugih lakših ili težih opojnijih sredstva, ovisi do čega možete doći. Većina tinejdžera već prije nego što završi srednju školu iskuša što znači pijanstvo. Nisam jedna od osoba koja će sada predlagati da se sve tinejdžere zatvori u samostane, i ja sam se u tim godinama, pa i onim studentskim jako dobro zabavljala i isprobala svašta. No, tu se postavlja pitanje gdje dobra povremena zabava prelazi granice i postaje ovisnost?
Većina nas je ipak izrasla u savjesne građane, no što je s onima koji nisu preživjeli lude noći partijanja? Mislite li da bi njima pomogao ovaj roditeljski savjet? Što je pak s našim prijateljima iz kvarta s kojima smo se svaki dan družili na igralištima i koji su mislili samo na zabavu, konzumirajući i prodajući lake i teške droge. Neki od njih sa životima su isto završili prerano, a neki su završili u komunama. Jesu li njima uopće roditelji rekli ovaj savjet?
Savjet broj 4
“Obrati pažnju što profesori pričaju”
Moram priznati da mi se na satu u srednjoj školi uvijek bilo zanimljivije dopisivati se s prijateljicama ili pak jednostavno preskočiti predavanje i otići na kavu u omiljeni kafić, nego slušati profesora koji razglaba od filozofiji, politici, ekonomiji ili bilo čemu drugome, a što nema veze s mojim pojmom zabave. Pomislila bi “Pih, još je mnogo života pred menom, imam još vremena naučiti”.
Danas, iskreno, uvijek imam nekako premalo vremena za sve što bih voljela pročitati i naučiti. Vrijeme više nije na mojoj strani kao što je bilo prije 10-ak ili 15-ak godina. Tada sam imala vremena za sve, pa i znanje, a sada se osjećam gluplje nego ikad. Sve češće se pitam, zašto nisam bolje obraćala pozornosti na satu filozofije, politologije, ekonomije, povijesti? Zašto je to onda bilo toliko teško? Kada se sjetim i nije bilo baš toliko dosadno. Barem ne uvijek.
No, u to vrijeme mislila da sam jako pametna i da mi baš ovo konkretno znanje zaista ne treba. Sada bih voljela neka predavanja ponoviti, voljela bi pročitati još koju zanimljivu knjigu, naučiti još nešto novo. Zašto jednostavno nisam slušala roditelje?
(vam)
Foto: photostock