Možda nisi ni svjesna koliko način na koji odgajaš i razgovaraš s djetetom utječe na njih same - i koliko ih odredi. Rečenice koje odrasli uzimaju zdravo za gotovo djeci mogu značiti i više nego što možeš zamisliti, potaknuti ih, ali i sputavati. Primjerice, neki roditelji dijete drže 'pod staklenim zvonom', čine sve umjesto njih ili djetetu ne dopuštaju da radi ono prema čemu gaji strast.
S druge strane, recimo da neka djevojčica ili dječak osnovnoškolske dobi želi naučiti svirati neki instrument, a roditelj to glazbalo baš ne voli. Taj će roditelj, možda i nesvjesno, kod djeteta pokušati izgraditi odbojnost naspram tog glazbenog instrumenta pa će mu linijom manjeg otpora reći: 'ma nije to za tebe, ostavi se toga'. Tako će to dijete nerijetko tek u odrasloj dobi shvatiti koliko je to 'ma nije to za tebe' utjecalo na njega. U negativnom smislu.
Takvih primjera ima zaista puno, a takva pretjerano zaštitnička metoda rijetko se kad pokaže uspješnom. Kod djeteta nikad ne treba zatomiti kreativnost, maštu, želju za učenjem i izazovima.
Stručnjakinja u području predškolskog odgoja Anastasia Moloney za portal Healthy Way izdvojila je sedam rečenica koje ne bi trebala govoriti svom djetetu - ni u najboljoj namjeri, a mi smo ih izdvojile u nastavku.
'Pusti, ja ću'
Jasno nam je da si nekad u žurbi pa ti je dugo čekati da se dijete samo počešlja, pospremi igračke ili nahrani ljubimca. Situacija je bezbroj. I onda uskačeš ti - brzinski, a možda i nervozno preuzimaš djetetov zadatak. Možda mu, recimo, bez objašnjenja, ispraviš ono što nije dovoljno dobro napravio i sve završavaš riječima 'pusti, ja ću'.
Takva metoda nije dobra iz više razloga - dijete zaslužuje objašnjenje jer jedino tako može naučiti i sama njegova inicijativa već je dobar smjer k usvajanju navika. Postupkom preuzimanja napola njegova posla dijete uviđa da je ono što on/ona napravi manje vrijedno od tvoje radnje. Posebice ako je sve popraćeno visokim tonom. Napomenimo da svakako postoje radnje koje su djetetu zahtjevne i o kojima treba učiti na tvom primjeru, ali ovdje govorimo o odraslima 'banalnim', svakodnevnim zadacima. Upravo kroz njih dijete uči o samostalnosti i gradi samopouzdanje.
'Ne mogu vjerovati da si to učinio/la'
Osuđivanje djetetovog izbora, odluke ili postupka česta je pogreška kojom roditelji nesvjesno posramljuju svoje dijete. "Ovo je najčešće kritiziranje u obliku rečenica poput: 'Jesi li pri zdravoj pameti?' ili 'Ne mogu vjerorati da si to učinio/la'", objašnjava Anastasia Moloney. Ovakve rečenice česte su, odrasli ih nekad izgovore bez da i promisle, no shvati li dijete da će svaki njegov izbor biti ovako tretiran, teže će se povjeravati roditeljima.
Mališani najbolje uče iz primjera pa je, umjesto galame i kritiziranja, djetetu bolje objasniti zašto taj postupak/odluka nije dobra, odnosno zašto ne bi mogla biti dobra. Primjereno dobi, s djetetom treba razgovarati i naučiti ga promišljanju odgovornosti.
'Ne plači'!
Je li tebi bolje kad ti netko kaže da se smiriš, da ne plačeš ili kad netko želi potisnuti tvoje emocije? Isto je i tvom djetetu. Nijekanje emocija, posebno kod dječaka, i dalje je prisutno u našem društvu. Mišljenje da 'veliki dečki' ne plaču koje se, nažalost, usađuje, ostavlja negativne posljedice - prvenstveno nemogućnost nošenja s njima u kasnijim stadijima.
Stoga djetetu nemoj nikad govoriti da prestane plakati, već se pokušaj spustiti na njegovu/njenu razinu i razgovarati. Kad smo kod emocija, mališane treba naučiti da je potpuno u redu nekad se osjećati lošije i da se ne boje to pokazati.
'Zar ni to ne možeš napraviti?'
Postavljanje izazova i visokih očekivanja dobro je i često motivirajuće. No nije dobro kad očekivanja premaše mogućnosti pa se čovjek osjeća slomljeno i umorno. Isto vrijedi i za djecu. Pravila i obaveze znaju biti korisni, no uvijek vodi računa da je to u skladu s onime što dijete može. Kao roditelji, budite realni i mislite o djetetovoj dobi. Ako se požali da mu je nešto preteško, razgovaraj što može učiniti drugačije i zašto je to tako.
'Jesi li normalan/a - što si to napravio/la?!'
Posramljivanje djeteta u javnosti, posebno pred drugom djecom, neće učiniti ništa korisno osim što će, upravo to, posramiti tvoje dijete. Umjesto da dijete 'pošalješ' u kaznu ili ga posramljuješ pred drugima, odvedi dijete u stranu i razgovaraj o situaciji ili pravilima u privatnosti. "Ovo će također dati djetetu priliku da se odmakne iz situacije, ali i da se smiri. Pravila su važna, ali je jednako važno da ih pravilno provodite", govori Moloney.
Dakako da se o problemu ili djetetovoj greški treba razgovarati, no definitivno nije najbolja odluka da se usred dječjeg parka ili pred ljudima samo počneš derati. Dijete radije pozovi sa strane i porazgovaraj nasamo. Ovako bi se dijete moglo osjetiti napadnuto i osramoćeno. Također, nekad je zaista bolje da procesuiraš ono što bi htjela reći djetetu. Posebice ako si eksplozivnog karaktera.
'Ništa te ne razumijem'...
Dječju znatiželju treba poticati, a ne je srozavati. Sigurno ti je poznata situacija u kojoj mališan za svaku stvar koju vidi pita 'a što je to?' Ima roditelja koji na takva pitanja odmiču glavom ili ih presijecaju usred pitanja i mijenjaju temu. Nemoj to činiti - nije dobro djetetu slati poruku da te ne zanima ili da nemaš vremena za ono što njega zanima. Ako mu pak kažeš da ga ništa ne razumiješ, promisli i pokušaj se spustiti na njegovu razinu, a ne ga jednostavno ignorirati.
'Kakva si to velika cura/dečko koji'...
Obično ovu rečenicu povezujemo s tim da velika djeca ne plaču ili da se ne boje. To je potpuno krivo jer svi imaju pravo na izražavanje svojih emocija. Rečenice ovakvih formi nepovoljno utječe na samopouzdanje kod djece u kasnijem razvoju. Dobra alternativa ovakvih izjava jest motivirati dijete i pohvaliti ga, ali ne za svaku sitnicu koju napravi. Tada pohvale gube na vrijednosti - i još važnija stvar - umjesto:' bravo, velika curo/dječaku', neka se pohvala temelji na onome što je mališan dobro napravio. Dakle, na djelima, a ne samo kako bi ga/ju pohvalila.
