Govor je povezan s cjelokupnim razvojem djeteta, a posebno s razvojem mišljenja. To je kompliciran psihofiziološki proces koji se razvija na osnovi bioloških i psiholoških čimbenika i okoline. Govor je važan čimbenik za razvoj osobnosti i za njezinu socijalizaciju.
Govorom dijete razvija intelektualne sposobnosti – kad nešto kaže, ono pokušava riječima izraziti misli. Tako misli postaju jasnije. Dijete napreduje od »spoznajno-praktičnog« k »verbalno-apstraktnomu mišljenju«. Dijete izgovara ono što spozna, razvija sposobnost imenovanja, kombiniranja, predviđanja – to su riječi stvaralaštva. Govor se najintenzivnije razvija u predškolskom razdoblju, a usavršava se cijeli život.
Uvjeti za razvoj govora
Za pravilan razvoj govora moraju biti ispunjeni određeni uvjeti. Osnova za taj razvoj je zdrav živčani sustav s intraktnim govornim centrima i živčanim vezama između njih, a njihova je zadaća nadzor i usklađivanje djelovanja govornog aparata. Osim toga, moraju biti pravilno i dobro razvijene i psihičke funkcije kao što su: pozornost, zapažanje, mišljenje i pamćenje sa slušnim pamćenjem. Osjetila moraju biti razvijena, a govorni aparat zdrav. I na kraju, vrlo je važan i pravilan i uzoran govor u dječjoj okolini.
Razvoj govora počinje oko 15. mjeseca starosti. Obično djevojčice progovore prije negoli dječaci. Među djecom su, naravno, i individualne razlike koje su uvjetovane izrazitijom dispozicijom za komunikaciju, s boljim uzorima za govor, jačim pobudama za govornu aktivnost i većom spremnošću za slušanje i oponašanje. Do 3. je godine govor oblikovan u grubim potezima. Dijete izgovara većinu glasova i upotrebljava gotovo sve vrste riječi. Naučene riječi već može povezati u kratke rečenice.
Prva godina
U prvoj godini starosti imamo fazu koju zovemo »pripremno predfonetičko razdoblje«.
Ima više razina:
- VRIŠTANJE (vokalizacija) Svi glasovi koje dijete proizvodi instinktivno su neopredijeljeni, ali su slični samoglasnicima (vokalima). Ti su glasovi neka vrsta pripreme za kasniju izvedbu samoglasnika.
- BRBLJANJE Brbljanje je nenamjerno i refleksno. Ono je tek izraz dječjeg (ne)zadovoljstva.
- TEPANJE U drugoj polovici prve godine dijete počinje ritmički ponavljati slogove.
- EHOLALIJA Eholalija je razdoblje kada dijete počne oponašati govor odraslih. Ta pojava bitno utječe na dalji razvoj govora. Dijete sluša govor okoline, razne šumove i zvukove i sve to pokušava oponašati mimikom i pokretima. To je oponašanje još uvijek instinktivno, ali slušanjem i oponašanjem okoline počinje mu prelaziti u svijest. Potkraj prve godine znatno se razvija djetetovo slušno shvaćanje te se stoga popravlja i njegovo razumijevanje govora. Utjecaj pozitivnih emocija bitno utječe na razvoj sposobnosti razumijevanja govora, a sve to pridonosi djetetovu bržem razvoju.
Razdoblje oblikovanja govora
Neka djeca izgovore prvu riječ već u osmom ili devetome mjesecu; najviše djece u jedanaestom ili dvanaestom. To je proces usvajanja izraza koji su povezani s najosnovnijim potrebama i osjećajima djeteta. Svaki izraz označava cjelokupnu situaciju. O prvoj riječi govorimo kada je veza između riječi i osobe ili predmeta logična. Prve riječi označavaju misli ili rečenice i zovemo ih »monoreme« (rečenica-riječ). To je razdoblje kada dijete zbog nedovoljno razvijenog slušnog centra ne može precizno reproducirati riječi. Razlog tomu je što je motorički dio dječjega govora slabije razvijen nego senzorični – dijete razumije mnogo više nego što može reći.
Razdoblje prvoga govora počinje između 15. i 18. mjeseca starosti. To je vrijeme kada je dijete već stabilnije i nije više toliko zaposleno hodanjem. Dijete tada spozna da svaka riječ ima točno određeno značenje. Postaje radoznalo. Pita: »Što je to?« To pitanje uvijek postavlja odraslima i time ih upozorava na svoju rastuću potrebu za govornim izražavanjem.
Pri kraju treće godine starosti normalno razvijeno dijete razlikuje sve glasove, čak i one koje samo još ne artikulira pravilno. Razumije govor i samo govori, ali je očita razlika između shvaćanja govora drugih i vlastite govorne aktivnosti.
Uzroci smetnji u govoru
Govor je važno sredstvo za kontakte među ljudima te su zato smetnje u njegovu razvoju uzrok teškoća u društvenim odnosima. Govor je važan s više stajališta. Postoji više uzroka smetnjama u govoru. Ponekad su fizičke, a najčešće socijalno-emotivne prirode. Fizički uzroci obično su smetnje na organima koji omogućavaju govor (zečja usna, nepravilno raspoređeni zubi, razdijeljeno nepce). Uzrok može biti i oštećen sluh. U takvim slučajevima dijete ne čuje u cjelini tuđi, a ni svoj govor. Smetnje u govoru ponekad mogu biti i posljedica pogrešnog učenja, a ponekad ih uzrokuju i psihosocijalne smetnje i psihoneuroze.
Mumljanje i mucanje
Dva najčešća oblika govornih smetnji su mumljanje i mucanje.
Kod mumljanja se radi o pogrešnoj artikulaciji, a kod mucanja o smetnjama u ritmu govora. Mumljanje se najčešće pojavljuje u predškolskom razdoblju, ponekad i u prvom razredu osnovne škole. Može nastati kao posljedica pogrešnog učenja, a ponekad može biti znak mentalne zaostalosti. Izgovaranje je nepotpuno i zbog toga nerazumljivo.
Mucanje je vrlo česta govorna smetnja, pogotovo kada se radi o intenzivnom usvajanju govora. Govoreći, dijete zastaje, ponavlja početne ili završne slogove, a ni ritam govora nije mu skladan. Sami glasovi pravilno su artikulirani, ali ih dijete ne može tečno izgovoriti.
Najčešće se ovaj problem pojavljuje između 3. i 4. godine starosti jer tada dijete želi na brzinu reći to što mora. Jedan od uzroka mucanja može biti organska smetnja, ali se najčešće radi o djetetovoj unutarnjoj napetosti ili traumi.
Svaki od tih slučajeva valja posebno i kompleksno proučiti jer postoji opasnost da pretjeranom revnošću napravimo više štete nego koristi.
Poticanje dječjega govora
U početku dijete više razumije nego što može reći.
Razvojem i poticanjem na govor smanjuje se razlika između aktivnog i pasivnog fonda riječi. Predškolsko dijete veoma je »maštovito i kreativno« što se toga tiče. Voli i ponavljati riječi, iako ih ne razumije. Dječju pažnju ponajviše privlačimo ritmom pa su zato za najmlađe vrlo važne različite pjesmice, brojalice koje djeca žele stalno slušati i ponavljati. Približno svake godine dijete produži rečenicu za jednu riječ. Za dijete staro 2 godine karakteristična je rečenica s dvije riječi, za petogodišnje dijete s pet riječi. Dijete dugo vremena odgovara samo jednom riječju i kratkom rečenicom jer je i njegovo zanimanje kratkotrajno i zato stalno mijenja svoje aktivnosti.
Stoga su njegove rečenice isprekidane, nepovezane, često mu ponestane i riječi. I još nešto za roditelje koji pretjerano zabrinuto prate razvoj govora svog djeteta i uspoređuju ga s vršnjacima: i između djece postoje individualne razlike. Ako dijete govor razumije, ne trebate se bojati da neće prije ili kasnije i progovoriti.
Govorimo i slušajmo!
Ne zaboravimo da »govor« nije samom sebi svrha. Roditelji moraju paziti i na »razgovor«, na kvalitetu komunikacije koja se razvija između ljudi, bilo da se radi o razgovoru s vršnjacima ili u obitelji. Razgovarajući s djetetom, izgrađujemo i dopunjavamo djetetove spoznaje. Razgovor ga usmjerava na samostalno razmišljanje i zaključivanje. Razgovor nije jednosmjeran put! Djeca se moraju naučiti i slušati sugovornika, pričekati da dođu na red, a ne da govore istodobno kad i njihov sugovornik.
U predškolskom bi razdoblju stoga dijete valjalo naučiti kako na kulturan način komunicirati i s odraslima i sa svojim vršnjacima, a ne da samo govori!
Govorom dijete razvija intelektualne sposobnosti