Čak su i sami mještani govorili da bi se trebalo dogoditi čudo jer prosperiteta za mlade obitelji na otoku nema. No, čuda se događaju, a to čudo zove se Ema Jeličić koja je ove godine krenula u prvi razred. Bila bi to samo jedna u nizu priča o početku školske godine da mala Ema i njezina učiteljica Marijana Burić nisu jedine u razredu, i ističu, nije im uopće loše. Bez obzira što uvjeti rada nisu uobičajeni, svoje obveze i jedna i druga na vrijeme ispunjavaju. Njihov školski dan započinje nešto kasnije zbog prometa, ali ne zbog gužve na otočkoj cesti, već zbog rjeđeg prometovanja trajektnih linija. Naime, učiteljici Marijani radno vrijeme diktira brod koji dolazi u 9 i 30 sati.

“Svaki dan isplaniram što ću raditi s Emom. Prvo odradimo hrvatski jezik, matematiku i prirodu i društvo, a potom za nagradu idemo na nešto ležernije predmete kako ih ja volim nazivati” ističe učiteljica Marijana te dodaje kako se zapravo radi o odgojnim predmetima koji su motivacija na kraju nastavnog dana i nisu ništa manje važni od ostalih predmeta.

Princip rada "jedan na jedan" na Zlarinu Gradivo ne ide dalje dok ga dijete ne usvoji, odnosno ukoliko ga usvoji može ići brže, objašnjava učiteljica. Ove godine, prvi put u profesionalnoj karijeri susrela se s radom "jedan na jedan" te ističe da joj to predstavlja veliki izazov, ali i odgovornost jer ovakvi uvjeti rada ipak imaju svoje nedostatke.

“ Realno govoreći, Ema nema mogućnost učiti kako riješiti konflikt s razrednim prijateljima jer ih niti nema, ne treba se izboriti da dođe do riječi kad treba nešto pitati”, ističe učiteljica te dodaje da isto tako ne razvija strpljenje dok čeka da na nju dođe red te se ne može igrati društvenih igara.

Foto: Privatni album Škola također nije u potpunosti opremljena, kao primjerice ona na Prviću, pa nerijetko se moraju izmišljati i didaktička sredstva, a i tjelesni je nešto drugačiji u kojem aktivno, jednako kao i Ema sudjeluje i učiteljica koja se od svoje učenice ne odvaja čak ni pod velikim odmorom. “Emi ne mogu ničim nadomjestiti radne kolege”, ističe, ali napominje da se socijalni deficit može umanjiti na način da se učenicu odvodi u matičnu školu u jedan uobičajen razred što je više moguće. No međutim, s pedagoške strane gledano, Ema u ovoj priči ima više prednosti jer je učiteljica samo njoj posvećena. Ne gubi vrijeme na dječja gurkanja i učiteljičinu odgojnu raspravu, ne dosađuje se ako je gotova s bilo kojom radnjom koja je usvojila te učiteljica izvlači njezin maksimum što je puno teže postići u velikom razredu. Foto: Privatni album Tipični otočni problemi I za Emine roditelje je ovo bio jedan veliki izazov. Naime, bez obzira na specifične uvjete življenja na otoku, oni su odlučili ostati na Zlarinu, poslati svoju mezimicu u školsku klupu koju neće dijeliti ni s jednim školskim kolegom. Ma koliko god ponekad teško bilo, ističu, ne planiraju se seliti na kopno.

“Svi su uzbuđeni kad im djeca krenu u školu i boje se snalaženja u novom okruženju. Tako je bilo i s Eminim roditeljima, oni su se pitali i nešto čega se drugi roditelji ne pitaju, primjerice, koga će nazvati ako Ema nije sigurna što ima za domaću zadaću” napominje učiteljica Burić te dodaje da su roditelji zapravo prepušteni sami sebi jer nemaju roditelje druge djece kako bi se mogli konzultirati i uspoređivati je s drugim vršnjacima.

Priča o Emi još je jedna u nizu priča koja potvrđuje niz otočnih problema koji se gomilaju već godinama. Otoci se iseljavaju, a bolji životni uvjeti, prema svemu sudeći, ne naziru se objašnjava nam Marijana Burić te napominje da je našem odgojno-obrazovnom sustavu hitno potrebna reforma.

“Primjerice, skandinavske zemlje imaju odlično razvojen odgojno-obrazovni sustav, zašto se ne ugledamo na njih?” pita se naša sugovornica. Njihovi učenici pokazuju zavidne rezultate i njihove države odlično funkcioniraju, dodaje Marijana. “Mislim da je ključno ulaganje u školstvo kako bi država mogla izvrsno funkcionirati”, napominje.

No, “bilo kako bilo” obitelj Jeličić svjetli je primjer jedne sretne otočne obitelji. I da ne zaboravimo, za dvije godine, Ema više neće biti jedina učenica u razredu. Naime, dobit će nove školske "kompanjone”, društvo će joj praviti šest prvašića, među njima i njezina mlađa sestra.

Priča sa Zlarina: Kako se uči u školi koju pohađa samo jedna učenica?

Primaj zena.hr newsletter