Ima tu nešto i vezano za način na koji oni doživljavaju svijet, a doživljavaju ga kao niz mogućnosti, kao igralište u kojem treba sve vidjeti, isprobati, doživjeti, odvažno i srčano. Djeca se često bez razmišljanja upuštaju u svakodnevna iskustva. No to ne znači da se baš ničega ne boje.
Razvojni strahovi kao normalan dio odrastanja
Postoje razvojni strahovi koji su zajednički svoj djeci. Tako će se novorođenčad i djeca do dvije godine najviše bojati nepoznatih lica i osoba, buke, odvajanja od mame. Djeca između dvije i pet godina imat će još malo jače izražen strah od odvajanja od roditelja, strah od nepoznatih situacija, od promjena u obiteljskom okruženju i od kažnjavanja. Nakon 5. godine javljaju se i neki drugi strahovi - od čudovišta, mraka, duhova, vršnjaka, paukova i insekata, krvi.
U djece redovito nalazimo razvojne strahove koji su normalna pojava za određenu dob, javljaju se, mijenjaju i spontano nestaju kada dijete preraste određenu razvojnu fazu. Razvojni strahovi imaju određenu funkciju za tu dob. Niti jedan roditelj ne može svoje dijete osloboditi straha, niti bi to bilo poželjno, jer savladavanjem strahova jedne razvojne faze dijete postaje sposobno suočiti se s novom razvojnom fazom i strahovima vezanim uz tu novu fazu. Te strahove svi smo proživljavali i uz adekvatnu podršku roditelja (utjehu, razumijevanje, priznavanje tih osjećaja djetetu, pružanje osjećaja sigurnosti kroz zagrljaj i nježnost), oni ne bi smjeli ostaviti većih posljedica na socio-emocionalan i psihički razvoj djeteta.
No ovdje ne govorimo o strahovima koji dolaze iz djeteta kao posljedica razvoja i širenja percepcije i shvaćanja svijeta, već o strahovima koji nastaju zato što se djecu naučilo da se nečeg treba bojati.
Naučeni strahovi koji se prenose generacijama
Kad govorimo o prenošenju vlastitih strahova na djecu, prvo moramo osvijestiti da se radi o začaranom krugu, odnosno da smo mi te iste strahove, ili njihov veći dio, naslijedili od svojih roditelja, oni od svojih i tako unatrag do zadnjeg pretka u rodoslovlju. Mnogi roditelji nisu ni svjesni da na svoju djecu pretaču vlastite strahove, frustracije i nesigurnosti. I to se odnosi ne sve grupe strahova: Socijalne (npr. strah od neprihvaćanja, odbacivanja i napuštanja, od javnih nastupa, samoće, sramoćenja...) Ekonomski (npr. strah od neimaštine i siromaštva, neuspjeha, gubitka novca...) Fobije (npr. strah od insekata, zatvorenih ili otvorenih prostora, grmljavine, bakterija...) Emocionalni (npr. strah od ozljeda, bolesti, nesreća, gubitka voljene osobe, smrti, ovisnosti...)
Kad su djeca mala i tek počinju istraživati svijet, najveći strah kod roditelja je da se dijete ne razboli, ozlijedi ili na bilo koji način strada. Ovaj strah toliko je izražen posljednjih desetljeća da roditelji ne dozvoljavaju djeci da se penju, skaču, igraju s blatom, istražuju. Stručnjaci upozoravaju da nije dobro da djeca odrastaju pod staklenim zvonom i da bi im trebalo dozvoliti da sami ispituju svoje granice, tako dugo dok to doista nije opasno po njihovu život, dok to ne povređuje nekog drugog ili ne uništava imovinu i materijalne stvari.
Ponavljanjem "Nemoj", "Pazi", "Ne skači, past ćeš", "Ne trči, pasti ćeš i ići će ti krv i morat ćemo doktoru", "Ako padneš još će ti tata dati po guzi", "Ne diraj to, piknut će te", "Ne prilazi tom psu ugrist će te" - u djecu usađujemo naučeni strah koji će vjerojatno ostati doživotni.
Život u strahu nije ono što želimo za svoju djecu
Sve što djeca iskuse do 8. godine na neki je način učenje o životu. To rano učenje bazira se na procesima asocijacije i identifikacije. Tijekom procesa ranog učenja oni su kao male spužvice i upijaju baš sve, i verbalne i neverbalne informacije koje dobivaju od roditelja. Samo za primjer, ako roditelji od prvog dana djetetu govore i izbjegavaju pse i mjesta na kojima bi mogli biti psi, a uz to i sami pokazuju nelagodu govorom svog tijela u blizini psa, i dijete će se vjerojatno cijeli život bojati psa, iako s tim strahom nije rođeno.
Oko 8. godine dijete će povezati i identificirati svoja iskustva na podsvjesnoj razini, što znači da će se njegova podsvijest programirati na način da će svi naučeni strahovi zauvijek ostati ugrađeni u njega i djelovati na njegovo ponašanje, emocije, psihu.
Život sa strahovima nije nešto što bi itko želio svome djetetu. Strah nas paralizira na svim najvažnijim poljima - emocionalnom, kreativnom, fizičkom i mentalnom. Izravno je povezan s agresijom, niskom kvalitetom života, razvojem raznih psihološko-emocionalnih poremećaja, problemima u odnosima i socijalizacijom, životnim neuspjesima.
Kako ne prenositi vlastite strahove na dijete?
Ako želite prekinuti taj začarani krug prijenosa strahova na svoje dijete, najbolji način da to napravite je da osvijestite i procijenite te strahove.
Morate imati određenu razinu samosvijesti kako bi prepoznali vlastiti strah i postali ga svjesni u određenim situacijama.
Ali to je i najteži i najškakljiviji dio. Naime, ponekad su strahovi toliko ukopani u nas, nalaze se ispod toliko slojeva, da ih je teško uopće raspoznati. Na primjer, dijete hoda bez papučica po kući i vi mu govorite "prehladit ćeš se, obuci papuče", no vaš strah nije samo strah od prehlade, on ne staje tu. U vama je puno dublji strah - onaj od bolesti i bolnica. No i tu strah ne staje. Možda ste i vi kao mali morali ostati u bolnici i osjećali se napušteno, samo pa ne želite da se to dogodi i vašem djetetu. A taj vaš strah i napetost dijete će kad tad nanjušiti te ga i samo razviti.
Vaše strahove najbolje će vidjeti oni s kojima ste vrlo bliski, a oni vam mogu i pomoći u osvješćivanju strahova. Pitajte supruga/u, partnera/icu, mamu, sestru i dobit ćete vrlo zanimljive odgovore. Upoznat ćete se, možda po prvi puta, s logičnim, ali i iracionalnim strahovima koje drugi osjećaju u vama.
Kada se strah osvijesti, nema ništa loše da se taj strah prizna djetetu. Na našem primjeru to bi izgledalo ovako: "Nije mi drago što hodaš bosih nožica po hladnom podu. Ako se prehladiš, morat ćemo ići doktoru. On je jako dobar i pomaže nam, ali mama se ponekad boji doktora. Ne volim ići kod doktora, ali kada moram, nekako se uvijek ohrabrim". Na taj način djetetu se daje do znanja da mama ima strahova, kao i svi, ali da ih nekako uspijeva riješiti. Isto tako, jako je važno da niste napeti i nervozni. Jer tada će sve što govorite pasti u vodu, dijete će osjetiti vaš strah i zaključiti da se i ono očito mora bojati doktora jer je to nešto strašno kad ga se čak i mama boji.
Naravno, ostati smiren u situacijama koje nas plaše, lakše je reći nego napraviti. Ali ako razmislimo o uzrocima nekog straha, pokušamo shvatiti zašto ga uopće doživljavamo, je li nam nametnut i naučeni, što je najgore što nam se zapravo može dogoditi, tada se suočavamo sa strahom. A poslovica kaže da tek kad se suočiš sa strahom, on lagano počinje nestajati.
Na primjer, ako ste jako zabrinuti oko socijalizacije svog djeteta, hoće li ga vršnjaci prihvatiti i voljeti, hoće li se htjeti družiti s njim i biti si dobri, vjerojatno projicirate svoj vlastiti strah iz djetinjstva na svoje dijete.
Ako je dijete razvilo neki strah, bilo da ga je naučilo od vas ili se pojavio iz nepoznatog uzroka, nikada se djetetu nemojte smijati i govoriti mu da se ne smije ili ne treba bojati. Nemojte umanjivati taj osjećaj. Za dijete on je vrlo stvaran. Pomognite mu definirati i imenovati taj strah kako bi ga dijete moglo shvatiti i početi rješavati na svoj način.
Isto tako, nemojte postati još napetiji i zabrinutiji kada otkrijete neki djetetov strah. Vaša nervoza samo će još više produbiti djetetovu nesigurnost i prestrašenost. Pokušajte ostati smireni i jednostavno razgovarajte s djetetom o strahu.
A svaki psiholog i psihoterapeut reći će vam da je najbolji lijek za strah i fobije, postepeno izlaganje istom. Na primjer, ako se dijete boji pasa, pronađite prijatelja koji ima psa i dogovorite druženja. Prvo neka ona budu nekoliko minuta, a kasnije neka budu edukativna. I za vas i za dijete. Naučite dijete kako pristupati psima, kako se prema njima odnositi i te informacije već će mu dati određenu sigurnost.
I na kraju shvatite da dijete nije minijaturna verzija vas samih, odnosno roditelja. Djeca su individue i ponekad se emocionalno treba odmaknuti i promatrati ih objektivno, odnosno na način da će ona imati vlastita iskustva, vlastiti život i da ono što plaši vas, njima možda nikada neće biti problem. Pa zašto bi im onda stvarali taj problem već u ranom djetinjstvu?