Međutim, kada osoba nekoga kritizira, u većini slučajeva joj postaje neugodno jer ne želi izazivati neugodne osjećaje kod drugih – upravo zato teško iskazuje što joj smeta. Neugodno nam je i kada kritiziramo ponašanje svog djeteta. Volimo ga, ne želimo da se loše osjeća i da mu bude neugodno.
Da bi dječje uši na najbolji način čule neugodne i ugodne stvari koje im želimo poručiti, držite se sljedećih pravila:
Uvijek kritizirajte samo ponašanje, a ne osobu i njezine osobine koje ne može promijeniti. Npr. ako dijete ne počisti za sobom, recite mu sljedeće: "Nisi pospremio stol za sobom", a ne "Kakav si ti lijenčina."
Budite vrlo konkretni. Morate reći koje vam ponašanje smeta te kad vam je i u kojoj situaciji najviše zasmetalo. Npr., recite sljedeće: "Jutros poslije doručka nisi složio krevet", a ne "Nikad ne učiniš ono što od tebe tražim."
Recite jasno i razumljivo. Najbolje je izravno reći što nam smeta i što očekujemo, jer tako najmanje riskiramo da nas osoba neće razumjeti. Npr. bolje je reći " Molim te, sljedeći put otresi blato s cipela ispred kuće, a ne u predsoblju" nego "Joj, samo pospremam za tobom."
Neka kritika bude stupnjevita. Ako dijete nešto pogrešno učini i mi to kažemo uobičajenim, mirnim glasom, ono će nas jednako dobro čuti, ako ne i bolje nego kad bismo vrištali na sav glas. Kada djetetu mirno i staloženo kritiziramo, time sami sebi ostavljamo mogućnost da sljedeći put, ako se takvo ponašanje nastavi, povisimo glas i oštrije zahtijevamo promjenu ponašanja. Od djece možemo očekivati da će ponavljati neprihvatljivo ponašanje - nego zato da bih nas naljutila, nego zato što im se to ponašanje sviđa i teško ga napuštaju, kada im se to naredi. Ako ga više puta opomenemo za istu stvar i pritom pokažemo da smo svaki put sve ljući, djetetu će postati jasno da nešto s njegovim ponašanjem nije u redu.
Recimo što prije. Kada nam neko ponašanje smeta, trebamo to što prije priopćiti djetetu. Ako se ono ponaša na neželjeni način, a mi u tome sudjelujemo bez riječi, dijete to može shvatiti kao dopuštenje da se tako ponaša. Kada odmah reagiramo, izbjegavamo mogućnost da to zaboravimo ili se ne sjećamo o čemu je u određenom slučaju bila riječ. Ponekad smo umorni, ne da nam se, radije bismo zanemarili ono što dijete čini, no takva nedosljednost dugoročno nam se ne isplati. Naime, izlažemo se riziku da ćemo svaki put sve teže uvjeriti dijete da prekine određeno ponašanje. Ipak, ako od deset situacija jednom ili odmah ne kažemo djetetu što je pogrešno učinilo, to neće dovesti do katastrofe i ono će usprkos tome biti dobro odgojeno.
Nikada ne ignorirajmo. Ponekad nas djetetovo ponašanje toliko razočara ili uvrijedi da ne znamo što bismo mu rekli. Prestanemo s njim razgovarati i pretvaramo se da ga ne čujemo. Drugim riječima, ignoriramo ga. Iako je i prekid razgovora oblik poučavanja, dijete će to pogrešno protumačiti. Mi mu želimo poručiti da je prešlo granice dopustivog i da je učinilo nešto pogrešno, a s druge strane dijete ignoriranje shvaća kao znak da ono kao osoba za nas više nije važno i da nije vrijedno naše pažnje. Ignoriranje, dakle, nije pravilan oblik izražavanja nezadovoljstva, jer ga dijete pogrešno razumije. Ako nam njegovo ponašanje smeta, moramo mu to jasno reći kako bi znalo što treba promijeniti.
Ako se budete vodili mišlju da svome djetetu koristite time što ga učite što je ispravno, a što nije, uspjet ćete savladati neugodne osjećaje ili ćete barem naučiti živjeti s njima. Ako ustrajete dok je dijete malo, kasnije ćete u životu osjećati veliko zadovoljstvo gledajući svoju djecu koja su izrasla u zadovoljne, odgovorne i samostalne osobe.