Iako se na prvu tako ne čini, prema tvrdnjama psihologa, dosada je vrlo korisna za dječji razvoj. Vrlo često roditelji ne mogu podnijeti da im se dijete dosađuje, čak sami sebe okrivljuju u tim trenucima, jer eto nisu svom djetetu uspjeli osigurati kakvu-takvu zanimaciju. Naravno da je dobro poticati djetetovu kreativnost i s djecom kreativno raditi, ali treba imati mjeru i ne osmišljavati i određivati djetetu svaki trenutak.
U nastavku ti otkrivamo i pet ključnih razloga zašto je tako.
Dosada kao motivacija
Dosada ima svoju funkciju – ona služi za samomotivaciju. Kada im je dosadno, djeca najčešće cendraju i traže pomoć odraslih. Tada je jako važno da ih ostavimo u tome. Oni na kraju uvijek smisle nešto kako bi se zabavili. Zapravo je najteže upravo odraslima gledati da im je djetetu dosadno, no dosada je ključna za razvoj djetetove mašte, samopouzdanosti i samodostatnosti.
Djeca u trenucima dosade uče što bi sama sa sobom, što ih pokreće i zanima. Kad odrastu to im stečeno iskustvo nošenja s dosadom u djetinjstvu može pomoći u nošenju s ključnim pitanjima kao što su - „Što bih ja sa samim sobom i svojim životom?“. Život je zapravo gomila nestrukturiranog vremena i moramo se naučiti nositi s tim. A već kao djeca slažemo svoju igru, dok kao odrasli slažemo svoj život, tako da je izmišljanje igre iz dosade odličan preduvjet za uspješan život. Kroz igru i istraživanja djeca počinju shvaćati koji su njihovi interesi i smišljaju kako ih realizirati. Tako se razvijaju mentalne sposobnosti itekako važne za daljnji život.
Pogledaj video: Treba li pustiti dijete da se samo igra?
Priušti djetetu dosadu
Svakodnevica koju danas žive djeca i njihovi roditelji vrlo često ne pruža mogućnost da djeca dožive trenutak dosade, da osjete dokolicu. Djeca imaju previše izbora – previše mobitela, televizije, tableta, previše igračaka, previše aktivnosti. A previše izbora dovodi do paralize mašte. Treba, doduše, reći da su izbori važni jer nam donose osjećaj kontrole. Zato nekakav izbor ipak treba postojati, ali nikako prevelik. Važno je smanjiti količinu igračaka i dati djeci onu koja može imati više namjena. U protivnome, igračke će prestati biti bitne te zapravo djecu ni neće zabavljati dugoročno. Naprimjer, daj djetetu loptu ali se nemoj igrati s njim ili njom - pusti neka samo osmisli igru. Vidjet ćeš da će se prvo malo dosađivati, ali ubrzo će pronaći više načina da se zabavi s istom igračkom.
Previše slobodnih aktivnosti nije dobro
Prekobrojne aktivnosti za djecu nisu dobre – dosada im može više pomoći da razviju vlastite interese nego sto i jedan sport, kreativna radionica i slično. Djeca danas svaki dan nakon vrtića ili škole imaju nekakvu organiziranu obavezu – balet, glazbenu školu, strani jezik, sport. Još u vrtiću upisuje ih se na raznorazne radionice, a vrtići se natječu u tome koji će roditeljima ponuditi više slobodnih aktivnosti za djecu. Kad napokon dođu kući, djeca imaju svega dva sata slobodnog vremena prije spavanja, a to je malo.
Mnogo bitnije za dječji razvoj od organiziranih aktivnosti je omogućiti im da se igraju vani, po mogućnosti u prirodi. Istraživanje, slobodno kretanje i osmišljavanje igara ključno je za zdrav razvoj djeteta i njegovo učenje o tome kada treba biti oprezan, a kada ne, kako se snaći u raznim situacijama i slično. Ako dijete vodimo samo na izvanškolske aktivnosti – tamo nema elementa iznenađenje i slobodnog istraživanja, pa nije preporučljivo da dijete bude posve opterećeno raznim aktivnostima. Dovoljna je jedna ili dvije.
Ne organiziraj djetetu igru
Od izuzetne važnosti je djeci osigurati igru bez nadzora i strukture odraslih. Roditelji danas u velikoj mjeri upravljaju igrom i svakim slobodnim trenutkom svoje djece, naravno, u dobroj namjeri. Tako vrlo često na društvenima mrežama nailazimo na mame koje pokušavaju pronaći još kakve dodatne zanimljive aktivnosti za svoju djecu „jer im više ništa nije zanimljivo!“. Taj sindrom vrlo je zanimljiv, jer studije pokazuju da danas bilježimo porast mentalnih poteškoća kod djece zbog toga što djeca nemaju mogućnost slobodne igre (igre bez nadzora) i igre bez strukture odraslih. Slobodnom igrom, naime, djeca razvijaju fokus. Nažalost, slobodne igre sve je manje ili je uopće više nema. Djeca se više ne igraju – zbog velikih školskih obaveza i mnogobrojnih izvanškolskih aktivnosti, zbog ekrana kojima su izloženi u ogromnoj količini te zbog kontrole njihovih roditelja.
Kada nema slobodne simboličke igre (doktora, kuhanja i slično) tada nastaju problemi. Igra je biološki nagon. I pravi način razvoja u ranoj dobi je kroz igru jer djeca tada razvijaju simboliku, mogućnost planiranja i organiziranja stvari. Razvijaju rano pamćenje i sposobnost trpljenja frustracije. U igri s vršnjacima nije uvijek sve kako oni žele i da bi ostali unutra moraju naučiti tolerirati jer će ih njihovi vršnjaci u protivnome izbaciti iz igre. Tako uče kako tolerirati ako nije po njihovom i ostati u nekoj ulozi koja im je možda frustrirajuća. Ako glume psića, na primjer, i počnu ih boljeti koljena, oni nastavljaju igrati tu ulogu, sve kako bi ostali u igri – i tako toleriraju nelagodu. Dakle, pohvalno je ako svoje dijete pustiš da se samo ili s vršnjacima igra bez previše strukture i kontrole. Socijalno će tako više napredovati, učiti se ponašati u društvu, a razvijat će i nove sposobnosti i učiti se pravilima grupnog igranja – odnosno, dugoročno života.
Neka dijete uči cijeniti sitna zadovoljstva
Dosada je dobra jer djeci omogućuje i da počnu cijeniti sitna zadovoljstva koja bi inače uzimala zdravo za gotovo. U tome je i najveći problem s gledanjem televizije – mali gledatelji su navikli pasivno primati neograničenu količinu zabave, umjesto da sami proizvode i kreiraju vlastitu. Zato im je poželjno ponuditi neke igračke koje pružaju mogućnost otvorene igre koje će ima dati priliku da kreiraju vlastitu zabavu, igraju igre pretvaranja i slično, a može im se dati i mogućnost da sudjeluju u kućanskim poslovima – što je višestruko korisno za dječji razvoj. Kada je djetetu malo dosadno, više će kasnije cijeniti tablet ili igranje s roditeljima te neće stalne izvore zabave shvaćati zdravo za gotovo. Dosada će također primorati djecu da prouče svoju okolinu, pronađu zabavu u njoj i više se igraju s drugom djecom.
