Na Facebooku smo nabasali na preporuku odličnog članka objavljenog na stranicama Heysigmundcom vezano za izgradnju otpornosti djece na negativne situacije i stres Kako stoji u članku, sva su djeca sposobna učiniti izvanredne stvari, jer gen za sretan život i uspjeh ne postoji i ne nasljeđuje se. Potencijal za sretan, uspješan i ispunjen život leži u svakom djetetu te za svako dijete to znači nešto drugo. Kako bi postigli svoje potencijale, roditelji, odgojitelji i skrbnici trebaju u djeci razvijati otpornost na izazove koji im u životu mogu stati na put.
U psihologiji se otpornost opisuje kao sposobnost osobe da se snosi sa stresom, izazovima, traumama i nedaćama. Djeca koja imaju razvijeniju otpornost su hrabrija, znatiželjnija, prilagodljivija na nove situacije i sposobnija šire zakoračiti u svijet i životne izazove.
Iako su neka djeca po temperamentu otpornija, svoj se djeci može pomoći da razviju otpornost od vrlo rane dobi.
Kako mozak reagira na stres?
U trenutcima stresa i životnih nedaća, naše tijelo prolazi kroz niz promjena dizajniranih da postanemo brži, jači, probuđeniji, oprezniji i sposobniji izvući se iz nepovoljne situacije. Srčani ritam se ubrzava, krvni tlak raste, a hormoni stresa, adrenalin i kortizol, preplavljuju tijelo. Sve to se događa kako bi se obranili ili pobjegli od nečega što nas ugrožava i u situacijama kada je to potrebno, ovaj mehanizam je genijalan. Izvrstan je za kratkoročne prijetnje i doista ozbiljne životne situacije.
Odgovor na stres inicira se iz dijela mozga koji se zove amigdala i koji je zadužen za instinktivne i impulzivne reakcije. Amigdala šalje informaciju mozgu da istog trena otpusti svoj kemijsko-hormonalni koktel kako bi se tijelo snosilo sa stresom. Sve dok je osoba pod stresom, opisane fiziološke reakcije su aktivne. Ali ako taj stres traje danima, tjednima, pa čak i mjesecima ili godinama, fiziološke aktivnosti za borbu protiv stresa izuzetno oslabljuju imunološki sustav, tijelo i um.
Stres također može uzrokovati pasivnost prefrontalnog korteksa, odnosno dijela mozga zaduženog za pažnju, rješavanje problema, kontrolu impulzivnosti i regulaciju emocija. To je ponekad dobro kada se nešto treba brzo odraditi bez posebne pažnje, promišljanja ili reflektiranja misli i osjećaja, ali većinu vremena ta nam je funkcija mozga ključna za sveopće zdravlje.
Izgradnja otpornosti svodi se na povećanje kapaciteta i aktiviranja prefrontalnog korteksa kojim se smiruje i aktivnost amigdale. Kada to uspijemo, psihološke promjene koje se aktiviraju stresom preokreću se u suprotnom smjeru i osoba se uči oporavljati od stresa, bolje se prilagoditi, pronaći rješenje problema i umanjiti negativni učinak na organizam i psihu.
Kako psihološka otpornost utječe na ponašanje?
Djeca imaju različite razine otpornosti i različite načine na koje odgovaraju i oporavljaju se od stresnih situacija. Isto tako, različito će pokazivati da li neki izazovi nadilaze njihovu sposobnost da se s njima snose. Neka djeca postanu izrazito osjetljiva i emotivna, neka se povuku u sebe, neka su puna zamjeranja, ljuta i borbena. Naravno, i oni najotporniji imat će dan kada će kap preliti čašu, ali roditelji će prepoznati vrlo brzo je li njihovo dijete više ili manje otporno na izazove i nedaće.
Razina psihološke otpornosti može se mijenjati i ojačati u bilo kojoj dobi. Veze u mozgu možemo mijenjati na način da dijete izlažemo iskustvima koja će ponovno oblikovati individualne, instinktivne karakteristike koje su temelj jačanja otpornosti. I to je dokazala znanost.
Kako ojačati otpornost djeteta na stres, izazove i nedaće?
Podizanje djece izmeđuostalog znači osposobljavanje za odrasli život u kojem će morati znati "plivati" i u dobrim i u lošim vremenima. Malo stresa u odrastanju djece je dobra stvar jer kako će inače naučiti vještine da se s njime snose? Ojačavanje djece za zdrav i stabilan život zapravo je njegovanje strategija za suočavanje s nedaćama u njima samima.
1. Izgradite odnos s djetetom i ponudite pomoć i podršku Istraživanja pokazuju da grubo oslanjanje na samog sebe, odlučnost i unutarnja snaga nisu tehnike koje djeci pomažu u nedaćama. Puno više pomaže im pouzdani, siguran i vjerodostojan odnos s barem jednom osobom u njihovu životu. Stoga budite roditelj koji sluša, pruža podršku, sigurnost i pozitivni stav prema životu.
2. Izložite dijete osobama kojima je stalo do njega Društvena podrška ili podrška šireg kruga ljudi kojima je stalo do djeteta, dokazano pojačava pozitivne osjećaje, osjećaj osobne kontrole, predvidljivosti, samopouzdanje, motivaciju, optimizam i otpornost djeteta. Dijete treba osvijestiti da oko njega postoje mnogi odrasli i djeca koji ga vole, navijaju za njega i žele mu dobro.
3. Naučite dijete da je u redu zatražiti pomoć Mnoga djeca misle da biti hrabar i jak znači samostalno i u tišini rješavati probleme i nedaće. Naučite dijete da biti hrabar ponekad znači prepoznati trenutak i osobu koju ćemo zamoliti za pomoć. Svakome ponekad treba pomoć. U redu je da dijete samo riješi ono što može samo riješiti i u tome ga treba poticati, ali kada dođe pred zid, neka potraži nečiju pomoć u obliku savjeta, povjeravanja, utjehe ili konkretnog djelovanja.
4. Osnažite u djetetu izvršno funkcioniranje Osnaživanje izvršnog funkcioniranja zapravo je osnaživanje prefrontalnog korteksa kako bi dijete naučilo vladati svojim ponašanjem i osjećajima, a time i pronašlo strategije kako se snositi sa stresom. Kako to učiniti? - uspostavite rutinu (obroci, spavanje, pisanje zadaće, vrijeme za igru i sl.) - modelirajte zdravo socijalno ponašanje (kako se upoznati, kako slušati drugoga, kako odgovoriti na pitanje, bonton i sl.) - izgradite pouzdani i prijateljski odnos s djetetom - kreirajte djetetu prilike da samo izgradi društvene odnose s drugom djecom i odraslima - omogućite djetetu kreativnu igru - igrajte se društvene igre koje su izvrsne za učenje kontrole impulzivnog ponašanja, planiranje, memoriju i mentalnu prilagodljivost - igrajte se igre pamćenja - upišite dijete na sportsku aktivnost ili mu omogućite da bude fizički aktivno - dajte djetetu mogućnost da razmišlja ili djeluje individualno (pitajte ga što on/ona misli o nekoj situaciji, dozvolite da ponekad postupi po svome i snosi odgovornost) - omogućite djetetu da donosi odluke
5. Potaknite redovito opuštanje Omogućite djetetu da svakoga dana ima minimalno pola sata odmora od svega. Stvorite atmosferu opuštanja i tišine. Upalite svijećicu, legnite na kauč, masirajte ga, čitajte mu priču, pokrijte se dekicom i razgovarajte. Vrijeme bez misli i obaveza stvara strukturne i funkcionalne promjene u mozgu koje pomažu u izgradnji zdravog odgovora na stres. Opuštanje umanjuje aktivnost amigdale.
6. Vježbajte Vježbanje ojačava i reorganizira mozak da postane otporniji na stres na način da povećava razinu neurokemikalija koje umiruju mozak. Bilo kakav oblik fizičke aktivnosti je prihvatljiv, a još ako je zabavan, na višestrukom ste dobitku. Igrajte se frizbijem, igrajte badminton, plešite, vrtite hulahop, šetajte psa, igrajte se detektiva u prirodi.
7. Gradite u djetetu osjećaj da je sposobno i da može Verbalno podsjećajte dijete da je sposobno učiniti ono što zamisli. Priznajte mu njegovu snagu, kompetencije i sposobnosti na način da ga podsjetite na stvari koje su dobro i uspješno napravio, na situacije u kojima je bio hrabar, a posebno na situacije u kojima se iznimno trudio, donio ispravne i dobre odluke, bez obzira na ishod pothvata. Kada osvijesti da je mnogo teških stvari već prošao i napravio, manje će biti napet oko nekih budućih izazova. Rečenica poput ove može učiniti veliku razliku u samopercepciji: "Ti si pravi mali heroj kad treba napraviti nešto teško. Imaš sve što je potrebno da uspiješ u svojem naumu. Samo nastavi. Uspjet ćeš".
8. Njegujte optimizam u obitelji Optimistični stav prema životu ključna je vrlina otpornih ljudi. Optimizam se gradi izlaganjem pozitivnim iskustvima. Pa ako imate mališana kojem je čaša napola prazna, pokažite mu drugačiju perspektivu. Ako je tužno jer je kišni dan i ne može van na igranje, priznajte mu njegove emocije, ali predložite neku drugu jednako zabavnu aktivnost i pokažite mu kako iskoristiti dan na drugačiji, ali ništa manje zanimljiv način.
9. Naučite ga postaviti problem u novi kontekst Ova vještina izuzetno je važna u izgradnji otpornosti. Ako se dogodi nešto što je dijete razljutilo ili rastužilo, priznajte mu te osjećaje, ali mu ponudite novi pozitivni kontekst u koji se taj problem može staviti. Na primjer, ako je dijete ljutito i tužno jer je izgubilo u sportskom natjecanju, pokažite mu kako to prihvatiti kao činjenicu, ali i izazov. Recite mu da je to odlična prilika da pokuša biti još bolji i zamolite ga da vam sam predloži nove ideje kako se bolje pripremiti za sljedeće natjecanje. I vi predložite neke luckaste ideje - idemo napraviti poligon za vježbanje u stanu, idemo svakog vikenda zajedno trčati uz rijeku pa na sok, idemo gledati video filmiće kako to rade najbolji sportaši i slično.
10. Budite dobar primjer Oponašanje i učenje na primjeru je najbolja metoda učenja. Djeca žele biti baš poput svojih roditelja i pažljivo će promatrati i upijati vaše ponašanje u svakoj prilici. Stoga pokažite djetetu kako se vi snosite s razočaranjem i teškim situacijama. Kada je to moguće i prihvatljivo, pustite dijete da zaviri u vaš emocionalni život. Neka vidi tugu, razočaranje i sve druge emocije koje su sastavni dio života i normalna ljudska iskustva. Kada se samo nađe u nekoj teškoj situaciji, lakše će dokučiti što osjeća i kako da se prema svemu postavi.
11. Dozvolite mu da se suoči sa stahovima ali uz vašu podršku Suočavanje sa strahovima osnažuje čovjeka na nevjerojatne načine, ali svatko pritom, pa tako i djeca, treba imati podršku. Djeca imaju tendenciju život shvaćati dosta crno-bijelo, pa kad se suoče s nečim čega se plaše, za njih često postoje samo dva rješenja - suočiti se svom snagom ili pobjeći i nikad se više ne osvrnuti. No postoji i treći način, a to je suočavati se sa strahom postepeno, uz roditeljsku podršku i određeni stupanj kontrole situacije.
12. Potičite dijete da preuzima sigurne rizike Sigurnost i rizik ne idu u istu rečenicu, ali kad su djeca u pitanju, moguće je kreirati situacije u kojima će osjetiti rizik, ali trebati sami pronaći najsigurniji način. U skladu s dobi, djetetu dajte slobode da spozna svoje granice na način da samo donosi promišljene odluke, ali onda i za njih snosi odgovornost. Kada se djeca upuštaju u rizik, počinju se otvarati prema svijetu i shvaćati da imaju kapaciteta oblikovati ga promišljenim aktivnostima.
13. Ne trčite u pomoć za svaku sitnicu Djeca će stati na svoje noge samo ako iskuse kako je to pasti i ponovno se dići. Naravno, ponekad ćete ih morati podići sa zemlje i pružiti im utočište kako bi skupili snagu da krenu dalje. No poanta je da to ne radite uvijek. Djeca trebaju imati izazove tijekom odrastanja kako bi programirali svoj mozak za odraslu dob i naučili kako se s njima snositi. Gledajte na to kao na cijepljenje - moraju ga proživjeti kao mali, da bi razvili otpornost za cijeli život.
14. Poštujte trenutno stanje Psihološka otpornost ne znači da osoba nikada ne pada i ne osjeća se loše. Poanta nije u potpunom micanju negativnih osjećaja, već u zdravom prevladavanju tih osjećaja. I oni najotporniji imaju periode tuge, boli, patnje i ti su osjećaji prisutni s razlogom. Dijete treba naučiti da ti osjećaji dolaze i da ih treba respektirati i dati si vremena da promisli što se dogodilo, zašto, da pusti te osjećaje kroz sebe i procesuira ih bez obzira koliko mu za to vremena trebalo. Ako se žurimo odbaciti negativne osjećaje, oni će samo biti ignorirani ali ne i otpušteni. Ostat će negdje u nama i izletjeti van u neočekivanom trenutku u obliku lošeg ponašanja ili problema s emocijama.
15. Vjerujte da se svatko može promijeniti Istraživanja su pokazala da djeca koja vjeruju u osobni rast i da se svatko može promijeniti na bolje, imaju i veću psihološku otpornost. Na primjer, djeca koja vjeruju da će zlostavljači uvijek biti zlostavljači, a žrtve uvijek žrtve i da se to ne može promijeniti, pokazuju puno veće razine napetosti, manjak samopouzdanja, društveno su izolirani i fizički lošijeg zdravlja od djece koja vjeruju da se svatko može promijeniti i postati bolji, hrabriji, snažniji...
16. Dajte mu do znanja da vjerujete u njega Strah od neuspjeha nije toliko vezan uz konkretni gubitak već uz strah da se nećemo moći snositi s tim gubitkom. Ako vjerujete da vaše dijete u sebi ima snage, samopouzdanja i hrabrosti da se s nečim suoči, tako mu to trebate i reći. Dijete će vjerovati više vama nego sebi. Bit će vam teško gledati dijete kako se muči, žrtvuje, pati ili bori, ali u konačnici znate da će biti ok.
17. Naučite ga alate za rješavanje problema Najbolji način da dođu do rješenja problema je postavljanje pitanja i to samome sebi. Naučite dijete da si u situaciji koja je stresna i mučna, postave sljedeća pitanja: - Što bi netko koga dijete smatra sposobnim učinio u istoj situaciji? - Ima li nešto što je bilo učinkovito u istoj situaciji u prošlosti? - U dvije minute neka nabroji što više ideja i rješenja, pa čak i ako se čine smiješnima. - Kako ovaj veliki problem podijeliti na manje dijelove i postepeno ga rješavati?
18. Stvorite vrijeme za igru i kreativnost Rješavanje problema je kreativni proces. Sve što ojačava vještine rješavanja problema kod djeteta, ujedno će ojačati njegovu psihološku otpornost. Djeca su po prirodi znatiželjna i kreativna, a na roditeljima je da im daju prostora i vremena da to i pokažu.
19. Pustite ga da priča Ma koliko bilo primamljivo, nemojte djetetu servirati rješenje nekog problema. Dozvolite djetetu da govori o problemu i nemojte ga prekidati ili mu bilo što sugerirati. Kroz govor dijete ujedno procesuira situaciju i radi kompleksne misaone radnje kako bi pronašlo rješenje. Dajte djetetu sigurnost i prostora da eksperimentira s idejama a kako bi istraživalo svoje vlastite potencijale.
20. Pitajte "kako" umjesto "zašto" Kada se dijete nađe u problemu roditelji često pitaju "Zašto?". No istina je da ni odrasli često ne znaju zašto su nešto odlučili tako kako su odlučili, niti kako su se našli u nekoj groznoj situaciji. Stoga je puno učinkovitije dijete pitati "Kako ćeš to ispraviti ili riješiti?". Tim se pitanjem pokreće proces izgradnje otpornosti kroz vještinu rješavanja problema.
I na kraju ono najvažnije - dajte djetetu do znanja da ga volite bezuvjetno. Dajte mu osjećaj sigurne zone, stabilnosti i doma. Pa kad dijete odraste i život postane malo teži, znat će da postoji netko kome uvijek može doći i pohvaliti se kako je genijalno riješio problem.