Oton....iz automobila :-))

2009

Danas je naš d-day..Odmah...Ali šta kad ja tu ne mogu ništa, bebač neće van. Još...

Navečer sam pozvana na ženski rođendanski party, naravno da idem..I možda nakon toga sve krene svojim putem....


20.6.2009

S rođendana sam došla kasno, u 2 ujutro...Brzo  na spavanje da budem odmorna u slučaju da idem ...Ali ...U 8 me probudi Liza, mora na wc. Nekako se vratim u krevet i uspijem zaspati do 9 kada me ulovi proljev i brzo trčim na wc. Sjedim tamo i odjednom počinje lagano špikanje kao kod menstrualnih bolova. Uh, možda je to to, pomislim. A možda i nije. Tko bi znao. Vraćam se u krevet, ja bih još malo odspavala. Ali ne, idem opet trk na wc...

Valjda je to to, ja sva sretna. Konačno. Idem probudit mm, da je možda krenulo, neka se polako digne. Moja mama je preuzela starije klince, koji su me sada već užasno živcirali (ma, svi su me živcirali i mm, i mama i klinci.. pa šta me stalno nešto pitate, ja ću roditi i sve me boli).

U međuvremenu sam uz predisavanje trudova morala još pogledati kako je Lizina mala maca i 15 Arsenovih traktora...A mene boli sve više i više i sada znam da moram krenuti što prije ali mi je svejedno. Htjela bih da svi idu negdje, a ja ću se već nekako snaći. Ali nije bilo tako... sa zadnjim snagama sam navukla hlače, majicu i japanke te krenula prema autu. Bilo je 9.30, a po mom planu (da, da, napravila sam ja u svojoj glavi i plan, da ću ostat doma do negdje 12 sati i onda doći u rodilište u zadnji tren, da izbjegnem svu tu silnu birokraciju i postupke oko rađanja) bi trebali ostati doma još bar 2 sata...

Malo morgen, morali smo na put odmah, a ja ne mogu u auto. Stajala sam ispred njega, na kiši, koja mi je bila super i disala...i disala..trudovi su samo dolazili, ali nisu bili baš strašno jaki, mužu sam rekla da su na stupnju 3 od 10. Nekako me je muž ugurao u auto, i idemo...

Bilo je 10 i nešto, do rodilišta imamo 20 min lagane vožnje...I naravno da nismo stigli. U autu sam cijelo vrijeme predisavala trudove, koji su bili sve jači i jači, a između dva truda sam razmišljala – ako beba dodje zamotaj je u nešto i stavi na trbuh i cicu... Bili smo jedno 3 km od rodilišta kad me je ulovio onaj prvi baš jaki trud, koji boli za 10. Nisam mogla više držati, počela sam tiskati ko luda jer sam imala osjećaj da ću puknuti. Viknem mužu, da ne mogu više, da beba dolazi, a on smireno vozi dalje i govori, da izdržim još malo, da beba još nije tu...I ja sam čekala do sljedećeg truda, onda sam osjetila i glavicu.. Opet kažem mužu da beba izlazi i da ću roditu tu i sada, u autu.

U to vrijeme smo već bili kod portira koji je brzinom munje dizao rampu na ulazu u rodilište (a šta je drugo mogao kad sam ja držala noge na armaturki i hlače ispod koljena). Uletimo mi ispred ulaza, muž trči po osoblje i dođe jedna jedina sestra da me isprati u rađaonu. A meni beba među koljenima. Uvjerava me, da mogu na kolica, a ja nju da NE MOGU, DA ĆE BEBA IZAĆ, SADAAAA.

Ide ona po pomoć, a ja vičem dolaziiii, muž se okrene i izvuče malog. Oton, rođen u autu, 52cm i 3740 g.. Odjednom je nestala sva bol, muž je držao malog, mali je zaplakao. Prva pomisao je bila, zar ja ovo sanjam? Ljudi oko mene plješću, ja sam rodila uz publiku i baš me briga. Imamo najljepšu bebu koja je došla na svijet uz pomoć najbolje primalje – svog tate.

Nakon toga se vrate sestre i imale su šta za vidjeti. Beba vani, sve gotovo. I opet trk u rodilište po primalju, da me premjeste iz auta u sobu za rađanje. Tamo smo sredili pupak i porodili još i posteljicu, dobila sam dva šava... I prvo dojenje i maženje i paženje...Bila sam totalno odmorna kao da nisam ni rodila. Dok sam sjedila vani u autu i slušala lagano pljuštanje kiše mi je kroz glavu prošlo, pa šta ja radim ovdje...Idemo doma, sve je gotovo, ne treba mi rodilište. Ali sam ipak ostala, i sama neznam zašto.

Doktor se samo smijao i njegov jedini komentar je bilo: Pa mi vama ne trebamo, vi ste već sve sami napravili. Muž je bio glavna atrakcija (no, svo troje smo bili vauuu), čak su mu nudili i posao..he,he...

Ovo mi je bio treći porod, na prvi i drugi imam lijepe uspomene, bili su brzi, bez previše miješanja osoblja, osim par sitnica mi nije ništa smetalo (epi na prvom, te amniotomija na prvom i drugom) ali sa ovim zadnjim se ne može usporediti baš ništa. Stvarno je bilo super i da idem još jednom bi opet tako.

Mama Alenka