Gotovo svakodnevni dio djetinjstva našeg djetinjstva bila je i kazna, ako smo bili "zločesti" ili neposlušni nije nam ginulo stajanje u kutu, zabrana gledanja crtića iza Dnevnika ili uskraćivanje sladoleda iza ručka. Ni šiba ili remen nisu nam bili strani - fizičko kažnjavanje bilo je opće prihvaćeno.
Danas su, srećom, stvari drugačije, više se zna o dječjoj psihologiji i pedagozi, kao i roditelji usvajaju neke druge metode u odgoju. Batine bi svakako trebalo ostaviti u prošlosti - jednoglasno se slažu stručnjaci. No, što je s ostalom vrstom kažnjavanja? Kada nismo zadovoljni ponašanjem svog djeteta, hoće li se ono promijeniti ako mu uskratimo ono što voli? Ili zapravo to dugoročno nema nikakvog učinka? I kako onda uopće navesti djecu da rade ono što trebaju - a da pri tom ne izgubimo živce?
U našem je društvu duboko ukorijenjena ideja o tome kako se onog koji počini neki zločin - treba kazniti. Nadamo se kako će, ako na vlastitoj koži osjeti bol i patnju koju je nekome nanio, počinitelj shvatiti što je uzrokovao i pokajati se. Osim toga, vjerujemo kako kažnjavanje onih koji čine loše drugima vraća ravnotežu u svemiru i nekako, barem donekle, otplaćuje dug žrtvi.
No, psihološka istraživanja dokazuju suprotno: kazna ne funkcionira. Istina je kako će kazna, kako laboratorijske štakore, tako i ljude, zapravo jedino navesti na to da izbjegavaju izvor samog kažnjavanja, ali ne i da ne učine ono što su naumili. Konkretno to znači da će dijete koje je kažnjeno jer je pojelo cijelu vrećicu bombona drugi puta samo bolje paziti da ne bude uhvaćeno. Dakle, ono će privremeno prilagoditi svoje ponašanje, ali čim će biti u mogućnosti, to će ponoviti. Ako ne sada, onda kasnije, kad malo poraste i ne bude više pod stalnim roditeljskim nazorom.
Naravno, postoje situacije u kojima su kazne nezaobilazne- klinac namjerno juri preko ceste i skoro završava pod kamionom. Izvan sebe smo, preplašeni i ljuti te imamo potrebu učiniti nešto što će dijete zapamtiti. Svakako, radi ovoga možemo kazniti dijete, ali ne možemo se osloniti na to da će samo kažnjavanje biti dovoljno. Jer je sasvim moguće da će dijete ponovno potrčati preko ceste kad ne bude s nama. U takvim trenucima važno je podržati poželjno ponašanje, konkretno, zaustavljanje i provjeru je li sigurno prijeći cestu.
Kažnjavanje kao odgojna mjera rezultirat će samo jednim: da se dijete u našoj prisutnosti ponaša poslušno - jer se boji kazne. No, ono neće doista postati poslušno, niti će poželjno ponašanje zapravo postati dio djetetove osobnosti. Zato većina roditelja ima osjećaj da se vrti u krug i da stalno ponavlja isto ("Sto put sam ti rekla…")
Ako roditelju nije dovoljno da mu je dijete samo naizgled pristojno, onda svakako treba naglasak s kažnjavanja premjestiti na podržavanje poželjnog ponašanja.
Kad se dijete ponaša onako kako ne želimo, savjetuju dječji psiholozi, roditelj svakako mora o tome razgovarati. Ovisno o dobi djeteta i o tome koliko je u stanju razumjeti, na roditelju ili skrbniku je da jasnim rječnikom i bez ljutnje objasni zašto je ponašanje bilo pogrešno.
No, nepoželjno ponašanje ne bi trebalo biti u središtu pažnje, naglašavaju stručnjaci. Dijete daleko najbolje uči primjerom - ono što roditelj čini zato je puno važnije od onog što govori. Ako sami nismo baš uredni, točni ili iskreni - ne možemo to očekivati ni od našeg potomka. Ako pak sukobe rješavamo na agresivan način - možemo biti sigurni kako će učiteljica opet zvati jer nam se dijete potuklo u školi - to je ono što je dijete naučilo kod kuće. Želimo li dijete poslati u svijet s ovakvim lekcijama iz roditeljskog doma?
I na kraju, ono najvažnije, ali i najteže: onaj tko je odlučio imati djecu i time dobio važan zadatak odgojiti ih u dobre i vrijedne ljude, treba biti spreman najprije i stalno - raditi na sebi.