Vrijednosti se duboko ugrađuju u djecu u roditeljskom domu i bez obzira na religiju kojoj pripadaju, važno je da ih djeca usvoje kako bi odrasli u kompletne mlade ličnosti s jasnom slikom o tome kako se odnositi prema sebi i drugima u različitim situacijama.
Kada djeci prenosimo važne moralne, etičke i druge vrijednosti, najbolje ih podučavamo vlastitim primjerom. Djeca promatraju i upijaju naše ponašanje u različitim situacijama i ponavljaju ono što vide od nas. Možda zbog toga kažu da je biti roditelj najteži posao na svijetu, jer trebamo svake sekunde i u svakoj situaciji biti svijesni da nas gleda jedan ili više parova malenih okica koje ovise o nama u smislu učenja važnih životnih vještina, ali i usvajanja pozitivnih moralnih vrijednosti.
Naše društvo često se opisuje kao nemoralno, korumpirano, licemjerno i nekulturno. Čak i ako vjerujemo da je to istina, to nas ne smije spriječiti da odgajamo generacije nekih novih klinaca koji će takvu sliku društva promijeniti na pozitivno jer su iz roditeljskog doma ponijeli dobre i kvalitetne stavove i vrijednosti po kojima će moći ispunjenije, bolje i sretnije živjeti.
Koje su to moralne vrijednosti o kojima trebamo razmišljati u odgoju mališana?
Poštovanje
Kad govorimo o poštovanju i poštivanju, vjerojatno je najbolje podsjetiti na onu staru dobru: "Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čini tebi". U ovoj rečenici skrivaju se dva značenja. Kao prvo, djecu trebamo naučiti da prije svega poštuju sami sebe na način da prepoznaju kada im nečije ponašanje i postupci čine loše u bilo kojem smislu - emocionalnom, fizičkom ili psihičkom. Kada osvijeste ono što njima ne odgovara ili smeta, imat će jasniju sliku o tome da i kod drugih ljudi postoji nešto što ne žele da im činimo, odnosno da i drugi ljudi žele da se prema njima ponašamo pristojno, ljubazno, smireno. U dječjem svijetu poštivati nekog znači lijepo se prema njemu odnositi, slušati ga, pružiti mu ruku ili zagrljaj, uključiti ga u igru, govoriti mu hvala, molim te, oprosti i izvoli i slično. Na tim nekim osnovnim temeljima dijete će dalje graditi pristojno ponašanje. Poštovanje prema ljudima iz djetetove najbliže okoline može se proširiti i na poštovanje prema svakom živom biću. Više o tome pisali smo ovdje.
Odgovornost
Od najranije dobi djeca vole i žele pomagati roditeljima u svemu što rade po kući. Uključivanje mališana i dodjeljivanje jednostavnih zadataka igra vrlo važnu ulogu u osamostaljivanju mališana. Potreba za osamostaljivanjem javlja se već kod 2-godišnjaka. Ono što roditelji trebaju je dozirati zadatke u skladu s djetetovom dobi i razvojnim mogućnostima, usmjeravati ga i poticati da zadatak dovrši i potom ga nagraditi za trud i odgovornost koje je pokazalo. Dobro je početi s malim zadacima koje se tiču samog djeteta - samostalno pranje zubića, oblačenje, spremanje igračaka i slično. S vremenom djetetu možete dati da mijenja vodu psiću ili maci, da ih nahrani, da mami pomogne ugurati rublje u perilicu, da baki odnese čašu vode i slično.
Odgovornost je moralna vrijednost jer kad odrastemo, mnogi će ljudi ovisiti o nama i našem osjećaju za odgovornost. Ako ga nemamo, kod drugih ljudi izazivamo osjećaje razočaranja, bijesa, tuge, povrijeđenosti.
Poslušnost
Svaki roditelj želi da ga njegovo dijete sluša, jer mu želi samo najbolje i sva upozorenja su radi dobrobiti djeteta. Kad bi samo djeca to mogla shvatiti. Osim što bi nam poslušnost djece olakšala svakodnevicu, poslušnost je i znak poštivanja autoriteta. Bez obzira na sav otpor i negodovanje, roditelji su djetetu prvi autoritet u životu i trebaju znati povući granicu, trebaju ostati dosljedni i storgi, koristiti prihvatljive oblike nagrada i kazni, a sve s ciljem kako bi dijete naučili da ih sluša. Naime, u idealnom svijetu dijete neće nikada trebati slušati autoritete i bit će autoritet drugima. No mi ne živimo u idealnom svijetu i dijete treba pripremiti na to da će roditelje s vremenom zamijeniti neki drugi autoriteti (učitelji, profesori, mentori, poslodavci) s kojima će trebati znati funkcionirati ukoliko ne žele biti obilježeni kao pojedinci s problemima u ponašanju.
Ljubaznost
Ljubaznost, lijepo ponašanje i odnošenje prema drugima vrline su po kojima se uljuđeni karakter razlikuje od nepodnošljivih i neprihvatljivih osobnosti. Djecu trebamo naučiti kako pozdraviti u odrđenim situacijama, kako se upoznati s nekim, kako čestitati ili uputiti sućut, kako izraziti zahvalnost, kako uobličiti zamolbu i kako se ispričati. Osim bontona, vlastitim primjerom učimo djecu kako razgovarati i komunicirati, kako na civilizirani način rješavati konflikte, kako se ograditi od zlonamjernih tračeva i slično. Međuljudski odnosi ne funkcioniraju uvijek po ovim savršenim receptima i teško je uvijek biti dobar primjer, ali početi možemo s time kako se mi odnosimo prema djetetu i kako s njime komuniciramo. Zahvalite mališanu kada nešto učini za vas, zamolite ga da vam nešto donese, započnite razgovor kada je bijesno na vas i izgladite svađicu. Ukratko, pokažite mu svojim ponašanjem i ponašanjem prema svome partneru/partnerici kako želite da se i ono ponaša prema drugima.
Iskrenost
Kada želimo od djeteta dobiti iskreni odgovor nije dobro nastupiti napadalački, jer ćemo ga naučiti da se brani, a vjerojatno će se braniti i lažima. U obitelji iskrenost treba biti prioritet radi sigurnosti djeteta i njegova zdravog razvoja. Kako bi naučili dijete da vam uvijek govori istinu (i da jednog dana nastupa na taj način prema drugima bližnjima), potrebno je otvoriti sve kanale komunikacije. Dijete mora znati da vam uvijek može i mora baš sve reći i da ga zbog istine nećete kazniti niti se ljutiti. Laž i obmana su te koje izazivaju ljutnju. Ako se dijete ne može izraziti riječima, neka nacrta ili napiše. Dijete mora znati da samo iskrenost, a ne laž, mogu dovesti do rješenja određenog problema i to je formula koje će dijete ponijeti sa sobom u odraslu dob te je primjenjivati ne sve komplicirane situacije.
Poniznost
Ova riječ možda na prvu ima pomalo negativan prizvuk jer sugerira podređenost nekoga u odnosu na nešto. Teško je naučiti dijete poniznosti u isto vrijeme kada ga treba učiti samopoštovanju i ohrabrivati na razne rizike i pothvate kako bi se naučilo izboriti za sebe. No, biti ponizan zapravo znači biti dostojanstven u svemu što se radi, pa i u uspjehu. Poniznost je suprotnost aroganciji i sebeljubju bez pokrića. Isto tako, biti ponizan znači priznati vlastite greške, zatražiti oprost za svoje postupke i "staviti se u tuđe cipele", odnosno biti empatičan i pravedan. Kako naučiti dijete poniznosti? Ponovno, vlastitim primjerom. Ako ste nešto zeznuli, ispričajte se djetetu, recite mu da i mama/tata ponekad nešto zaboravi ili krivo učiniti i da vam je žao ako se ono zbog vas osjeća povrijeđeno ili zakinuto.