Odgovor leži u - pohvali jer je ona iznimno važna za pravilan razvoj djeteta. Kada se dijete ponaša onako kako želimo, pohvala je potvrda djetetu da smo zadovoljni njegovim ponašanjem i da se tako treba ponašati i u budućnosti. U tim trenutcima dijete osjeća zadovoljstvo i ispravnost te će poželjeti ponoviti taj osjećaj i u budućnosti. Većina roditelja ima naviku pohvaljivanja neke aktivnosti tek onda kad ju je dijete izvelo do kraja. Međutim, za sve situacije učenja, a djetinjstvo je upravo jedna od njih, iznimno su važne pohvale koje se daju ne samo na kraju, nego tijekom procesa kojim dijete pokušava ovladati. Takve pohvale nazivamo poticajnim pohvalama ili pohvalama podrške. Poticajne pohvale na najmlađe djeluju kao katalizatori jer u velikoj mjeri ubrzavaju proces učenja. Stručnjaci ističu da roditelji moraju obraćati pažnju na male korake, napretke, uspjehe i male stvari koje dijete čini, kako bi ga mogli pohvaliti. Dijete u procesu učenja nije u potpunosti sigurno radi li kako treba i što o tome drugi misle, stoga mu usputna bodrenja i pohvale trebaju već tijekom učenja i napredovanja jer ih doživljava kao podršku onomu što radi: Dobro ti ide, samo tako, naprijed. Odlično, samo ustraj u tome. Za početak je jako dobro. Napreduješ! Danas si samo dva puta pogriješio. Ne smijemo zaboraviti, da su osim pohvale djetetova ponašanja, iznimno važne i pohvale djeteta kao osobe. Hvaleći njegovu osobnost, pomažemo djetetu izgraditi pozitivnu sliku o sebi, a hvaleći njegove osobine koje odobravamo, jačamo njegovo mišljenje o sebi. Dokazano je da će dijete s vremenom početi o sebi misliti onako kako smo mi o njemu govorili jer će tako znati da je pametno, sposobno, ljubazno, ustrajno itd. Preporuča se da se djetetu barem jedanput dnevno uputi neki izraz odobravanja i ljubavi.
Što ako ga ne pohvalim?
Ako roditelj nije stekao praksu da bar povremeno pohvali svog mališana i njegove dobre osobine, s vremenom će dijete o sebi steći loše mišljenje. Neće cijeniti svoje vrline te neće moći osjećati samopoštovanje. Često primijetimo ponašanje koje od djeteta priželjkujemo, ali ga zaboravimo pohvaliti. U tom slučaju dijete ne zna je li to ponašanje dobro ili nije. Izrečena pohvala trenutno otklanja svaku sumnju jer dijete vidi ponos i zadovoljstvo mame i tate svaki put kad se ponaša na određeni način.
Koliko ga hvaliti?
Kada se djetetu uputi pohvala, veća je vjerojatnost da se ono češće ponaša na određeni način (zbog čega je dobilo pohvalu), a često ponavljano ponašanje postaje djetetovom navikom. Taj način ponašanja postaje karakterističan baš za to dijete, tako da možemo reći da dano ponašanje postaje dijelom djetetova karaktera odnosno osobnosti. U tom slučaju više nije potrebno pohvaljivati ponašanje, ali je uvijek dobro podsjetiti dijete da se o njegovoj osobnosti misli pozitivno. Proces davanja pohvala nikada ne prestaje. Glavna funkcija pohvala nije samo učvrstiti određeno ponašanje, nego prvenstveno odnos između roditelja i djeteta definirati kao pozitivan.
Mogu li pretjerati s pohvalama?
U svemu se može pretjerati pa tako i u pohvalama. Pogrešno je davati naglašeno pretjerane, nerealne pohvale. Neki roditelji smatraju da se stalno moraju oduševljavati djetetovim postupcima kako bi ono bilo sigurno da ga doista vole. Nerealne pohvale dovode do djetetove iskrivljene slike o sebi, što može biti izvor problema, pogotovo u susretu s vršnjacima. Rezultat je da djeca prestaju vjerovati roditeljima i njihovim subjektivnim pohvalama: Ti mi to govoriš zato što si moja mama. Ne preporuča se ni upućivati pohvale pretjerano često. Problemi nastaju kada se dijete navikne da je stalno pohvaljivanje "normalno stanje" i pita se što nije u redu s njim kada ga npr. odgojiteljica u vrtiću neprekidno ne pohvaljuje. Djecu treba često pohvaljivati, ali ih ne treba "gušiti" pohvalama.